U Sarajevu je živio Mel šejh i sestra mu Hava kaduna koja je imala kćerku, Merdžan kadunu. Merdžan kaduna je bila udata za nekog velikog pijanicu, koji bi je uvijek tukao. Ali, pričalo se, da je Merdžan kaduna sve strpljivo podnosila, čak je, kažu, i štap kojim ju je tukao muž omotala pamukom i mekom krpom, da ne bi ruku nažuljao dok je tuče. Tako je Merdžan kaduna postala evlija (dobra). Jer, pričalo se, žena može postati evlija za četrdeset dana, a muškarac ne može ni za četrdeset godina.
Za vrijeme gradnje zidina oko starog grada na Vratniku dogodio se ovakav slučaj: kada se narod skupio i kada je doneseno kamenje za podizanje zida, gradnja je u početku dobro krenula; ljudi su kamen dodavali jedan drugom iz ruke u ruku, a majstori su umjesto kreča miješali so i jaja da zid bude tvrđi. Ali, na Ravnim Bakijama, zid se na jednom mjestu nikako nije mogao održati. Ono što bi se preko dana sazidalo, to bi se po noći samo srušilo.
Glavni zidar pozove onde jednog starog hodžu za koga se govorilo da je vidovit i upita ga zašto se zid na tom mjestu nikako ne može održati. Kaže mu hodža:
“Sigurno je na tom mjestu ukopana kakva evlija! Kad se to mjesto ogradi, pa ga zidom zaobiđete, zid se više neće rušiti“.
Zidari tako urade i bez muke dovrše zidanje grada. Po predanjima se smatra da je na tom mjestu bio grob Merdžan kadune. Njeno strpljenje i žrtvovanje bilo je nagrađeno od Boga koji je učini jednom od rijetkih žena evlija.
Tadašnje su hadžije pričale da su je viđali u Mekki u isto vrijeme kad su je viđali u Sarajevu.
Zabilježena je i predaja u kojoj se spominje hadžija koji je opljačkan na putu na hadž. U tim davnim vremenima postojali su čuveni drumski razbojnici koji su išli na devama, pa zaustavljali karavane i pljačkali. Predaja govori kako je hadžija ostao bez novaca, pa se nije mogao vratiti nazad u Sarajevo. Kako su hadžije odlazile kući, on je ostao iza njih. Jedno jutro, klanjao je sabah u Haremi-š-Šerifu i tada ugledao ženu u tradicionalnoj bosanskoj odjeći, s feredžom preko lica. Prišao joj je i obratio se na bosanskom jeziku: “Pobogu, sestro, pomozi mi”. Merdžan kaduna ga je tada, navodno, odvela u Sarajevo.
U Sarajevu mu niko nije vjerovao da je bio na hadžu jer se brzo vratio, a Merdžan kaduna ga je i zamolila da nikome ne priča o onome što se dogodilo.
Pričalo se da je hadžija u znak zahvalnosti dugo posjećivao, te da je na njenoj dženazi sam ponudio da joj nosi tabut, jer ona je njega nosila iz daleka.
Merdžan kaduna je umrla u Sarajevu između 1695. i 1696. godine, a njen grob se nalazi na Ravnim Bakijama.