Prije skoro 40 godina, maleni, uspavani grad smješten na jugu Bosne i Hercegovine, skoro preko noći postao je jedan od najpoznatijih rimokatoličkih hodočasničkih odredišta u svijetu.
Danas Međugorje poznajemo kao jedan od najvećih turističkih centara u BiH, ali kako je ono izgledalo prije čuvenog ukazanja 1981. godine i kako se razvijalo od tada?
Smatra se da je područje današnjeg Međugorja bilo naseljeno još za vrijeme rimskog doba, obzirom da su pronađeni ostaci kasnoantičke bazilike. Vjeruje se da su ovi krajevi do 12. stoljeća bili glagoljski, pa je drugom polovicom 12. stoljeća prevladala bosaničica, te je ovo područje kroz veliki dio historije pripadalo Humskoj zemlji, dakle srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Iako se Međugorje prvi put u historijskim dokumentima spominje 1599. godine, sadašnja župa je osnovana 1892. godine, a prva crkva sagrađena je 1897. godine.
Život u ovom dijelu zemlje bio je vrlo težak. Hercegovačko tlo bilo je nepogodno za razvoj poljoprivrede, te se stanovništvo često nosilo sa sušama. Ljudi su velikim dijelom bili siromašni, privreda i infrastruktura vrlo nerazvijene. Često se među stanovništvom razmatrala mogućnost migracije s tog područja.
Ipak, jedna stvar koja je bila karakteristična za stanovnike Međugorja i okoline i tada bila je njihova posvećenost katoličkoj vjeri i odanost tradiciji i običajima.
Naime, kršćanstvo na ovom području seže daleko u historiju, a djelovanje franjevaca veže se za početak 13. stoljeća. Franjevci su na ovim prostorima ostavili dubok trag i ukorijenili katoličku vjeru u srca stanovnika.
Godine 1933. na vrhu brda Križevac, stanovnici Međugorja sagradili su križ za 1900. godišnjicu razapeća Isusa Krista na kojem se nalazi natpis: “Isusu Kristu, Otkupitelju ljudskog roda, u znak svoje vjere, ljubavi i nade, u spomen 1900. godišnjice Muke Isusove”. Bio je to znak njihove nelomljive vjere i u najtežim trenucima.
Život u socijalističkoj Jugoslaviji nije donio bolje ekonomske prilike i lagodniji život stanovnicima Međugorja, ali 24. juna 1981. godine došlo je do velike promjene.
Tog dana oko 18 sati šestoro mladih iz župe Međugorje, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, tvrde da su su na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo, vidjeli bijelu pojavu s djetetom u naručju. Iznenađeni i prestrašeni, nisu joj pristupili bliže.
Sutradan u isto doba dana, 25.6.1981., četvoro od njih, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković i Ivan Dragićević, osjetili su se snažno privučeni prema mjestu gdje su dan prije vidjeli Onu koju su prepoznali kao Gospu. Njima su se pridružili Marija Pavlović i Jakov Čolo. Skupina Međugorskih vidjelaca bila je oblikovana. Prema njihovom svjedočenju, sa Gospom su se molili i razgovarali, te su od toga dana imali su svakodnevna ukazanja, zajedno ili odvojeno. Milka Pavlović i Ivan Ivanković Gospu više nikad nisu vidjeli.
Ova svjedočenja vrlo brzo su ovo malo mjesto u Hercegovini načinili jednim od najposjećenijih destinacija u BiH, pa i šire. Danas Međugorje godišnje posjeti oko milion katolika iz cijelog svijeta. Središte okupljanja hodočasnika je crkva sv. Jakova u centru mjesta.
Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, Međugorje broji 2.265 stanovnika, što je za hiljadu više od zadnjeg popisa iz 1971. godine.
Iako Vatikan ne priznaje ukazanje u Međugorju, ovo malo mjesto svake godine biva sve posjećenije i komercijalnije.
Iako su dani neimaštine i teškog života u prošlosti za stanovnike Međugorja (neki bi rekli zahvaljujući Gospi), mnogi se slažu da je mjesto uspjelo da očuva stari hercegovački šarm, u kojem hodočasnici nalaze mir u vjeri.
