Zarastao u bar tri sedmice staru bradu, neošišan, u blijedoj dukserici nevješto navučenoj preko obične crne majice, sjedio je pored mene i pričao kao da između našeg prijateljstva nije ležalo sedam godina u kojima jedno drugom glasa nismo čuli.
Posljednje što sam čuo o njemu, prije tri godine, bješe trač jednog kolege s faksa koji mi reče da je ozbiljno jak u svom poslu, da ga traže sa svih strana i da će, ako to već nije, napraviti ozbiljno veliko ime od sebe. Pored mene je, međutim, stajao čovjek koji je slika i prilike potpune suprotnosti.
– “Ma nema ništa posebno“, govori mi dok glođe cigaretu k’o da mu je posljednja. “Stara mi je umrla prije koju godinu, možda si čuo. To mi je napravilo sranje od života a sve drugo je po starom, manje-više“.
– “Nisam znao za to. Izvini, jebiga, izgubili smo rutinu javljanja. Nekad smo bili bolji“.
– “Pusti to, nikom nisam javio pa niko nije ni kriv što je bilo devet ljudi. Tako je možda i bolje. Nikad nisam bio tip za velika okupljanja, mrzim i svadbe i sve moguće vjerske i državne praznike. Sahrane pogotovo“.
– “Kako si sad? Koliko je uopšte godina prošlo kako smo se posljednji put čuli il’ vidjeli“?
– “Da ga jebeš ne znam. Kako kad“.
– “Možda da zaganjaš kakav posao, vjerovatno mogu pomoći“.
– “Ne treba mi a i da treba, ja ovakav? Prijatelju, ujutro ti ustanem u deset, krenem k’o biva nešto pospremati, posteljinu podignem, spremim sira i pavlake, istresem ribu, skuham kafu… privedem kraju doručak, srčem je i slušam neki pank, plešem po stanu – reko bi čovjek dobro mi ali kako dođe tako i ode.
Safata me nekakvo sivilo pa sve nešto gledam – jebote, jest mi ružan stan. Ništa ni sa čim ne ide. Sve kontam kako bi lijepo bilo da imam bijela vrata i uredne prozore mjesto ove govnasto žute drvenarije. Gledam tepih, gledam prastari patuljasti frižider i nedovršenu drvenu kuhinju, piljim u naborane zidove koji sa svim tim rupama i linijama podsjećaju na moje obraze i sve me fata nekakva agresiva, svega mi, mogao bih ga odmah srušiti do temelja.
Po’ sata kasnije se ohladim, uzmem papir i olovku pa krenem pisati priče, par minuta mi se čini da sam neviđeni genije kojem bi i Hemingvej pozavidio a kasnije, opet, čini mi se da je onaj klinjo što je u srednjoj sjedio u prvoj klupi i stalno srao o filozofiji na časovima lektire, u stanju napisati bolju priču od mene.
Kako si ono ti jednom rekao za mene – vjetrovit? Eto, to ti je. Gdje ćeš takvog čovjeka opet strpat’ u kancelariju“?
U Balkanu se nakupljao miris starosti, nekakav se mem spustio među nas čim su kazaljke otkucale ponoć i mlađa je raja počela žurno izlaziti, kao da su osjetili kako se u njih uvlači melanholija i svako je sa vrata pogledao Begu, sluteći da je taj otrov jedino iz njega modao doći.
Begu nisu puno dirali ti pogledi, stresao bi ih sa ramena kao decembarski snijeg i nastavljao piti svoje tamno.
– “Šta je s Njemačkom, što ne ode“?
– “Nisam mogao da idem, stara bila bolesna pa sam htio ostati da brinem za nju. Jebe se Njemcu, heftu dana kasnije našli drugog čovjeka a stara u mene nije izdržala ni dvije pa sam ostao sam. Nije mi žao, jebeš ga. Tako je moralo bit’“.
– “Žene, brak? Jesi’l i dalje neoženjen“?
Na to je pitanje samo nagnuo kriglu, otpio koliko je ostalo i naručio novu. Nije imao namjeru mene išta pitati, samo je palio svoje cigarete i pio svoja piva, pa sam i ja ućutao.
Kroz misli sam proturao srednju školu, naše lutanje gradom praznih džepova, sjetio se kako ga je onaj grmalj od dva metra i sto dva’es kila napao u parku jer mu je ovaj ganjao curu, pa mu u hrvanju skinuo patiku i bacio je u Miljacku.
Sjetio se i kako nas je taksista opr’o na ruke, tvrdeći da nema te žene za koju bi se on maris’o, Bega se smješkao i gurkao me laktom uz šapat “jest bila dobra, izula me iz cipela“, a ja se čudio njegovom budalastom humoru za kojeg je uvijek imao hrđav osjećaj.
Ćutke smo dovršili turu, spalili i posljednu cigaretu i dok je Bega u toaletu sapirao melanholiju s lica, ja sam platio ceh i sačekao ga vani. Dugo smo se Titovom raspravljali hoće’l mi platiti svoj dio ili neće, dok se na kraju nije pomirio s mojom odlukom i potapšao mi rame.
To je bilo Begino “hvala“. Sitnim smo korakom preko Trga djece Sarajeva krenuli uz Bjelave, stigli do njegove zgrade i polako stepenicama pred njegov stan.
Bega otvori vrata a hodnik bješe blistavo bijel, dug makar četiri metra, sa nekakvim dekorativnim elipsama po plafonu i golemim ogledalom srebrenog rama na blistavo bijelom zidu. Spustio sam cipele u ugao i tabane vukao mekanim vunenim tepihom, otvorio teška vrata od punog drveta i našao se u dnevnoj sobi koja podsjeća na predsjednički apartman.
Na zidu skupocjene slike, TV velik koliko čitav moj balkon i ugaona garnitura od crne kože, presijava se kao da je upravo izašla iz fabrike. U desnom kraju dnevne sobe zavučen šank, osvijetljen zelenim led diodama i oblijepljen kamenom. Kraj šanka visoka stolica poput onih u holivudskim filmovima a zid iza šanka do plafona je pretvoren u policu ispunjenu punim bocama kojekakvog alkohola.