Sarajevski John Doe: Dva stara prijatelja, sjećanje na stare dane

Zarastao u bar tri sedmice staru bradu, neošišan, u blijedoj dukserici nevješto navučenoj preko obične crne majice, sjedio je pored mene i pričao kao da između našeg prijateljstva nije ležalo sedam godina u kojima jedno drugom glasa nismo čuli.

Posljednje što sam čuo o njemu, prije tri godine, bješe trač jednog kolege s faksa koji mi reče da je ozbiljno jak u svom poslu, da ga traže sa svih strana i da će, ako to već nije, napraviti ozbiljno veliko ime od sebe. Pored mene je, međutim, stajao čovjek koji je slika i prilike potpune suprotnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– “Ma nema ništa posebno“, govori mi dok glođe cigaretu k’o da mu je posljednja. “Stara mi je umrla prije koju godinu, možda si čuo. To mi je napravilo sranje od života a sve drugo je po starom, manje-više“.
– “Nisam znao za to. Izvini, jebiga, izgubili smo rutinu javljanja. Nekad smo bili bolji“.

– “Pusti to, nikom nisam javio pa niko nije ni kriv što je bilo devet ljudi. Tako je možda i bolje. Nikad nisam bio tip za velika okupljanja, mrzim i svadbe i sve moguće vjerske i državne praznike. Sahrane pogotovo“.
– “Kako si sad? Koliko je uopšte godina prošlo kako smo se posljednji put čuli il’ vidjeli“?
– “Da ga jebeš ne znam. Kako kad“.
– “Možda da zaganjaš kakav posao, vjerovatno mogu pomoći“.

– “Ne treba mi a i da treba, ja ovakav? Prijatelju, ujutro ti ustanem u deset, krenem k’o biva nešto pospremati, posteljinu podignem, spremim sira i pavlake, istresem ribu, skuham kafu… privedem kraju doručak, srčem je i slušam neki pank, plešem po stanu – reko bi čovjek dobro mi ali kako dođe tako i ode.

Safata me nekakvo sivilo pa sve nešto gledam – jebote, jest mi ružan stan. Ništa ni sa čim ne ide. Sve kontam kako bi lijepo bilo da imam bijela vrata i uredne prozore mjesto ove govnasto žute drvenarije. Gledam tepih, gledam prastari patuljasti frižider i nedovršenu drvenu kuhinju, piljim u naborane zidove koji sa svim tim rupama i linijama podsjećaju na moje obraze i sve me fata nekakva agresiva, svega mi, mogao bih ga odmah srušiti do temelja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Po’ sata kasnije se ohladim, uzmem papir i olovku pa krenem pisati priče, par minuta mi se čini da sam neviđeni genije kojem bi i Hemingvej pozavidio a kasnije, opet, čini mi se da je onaj klinjo što je u srednjoj sjedio u prvoj klupi i stalno srao o filozofiji na časovima lektire, u stanju napisati bolju priču od mene.

Kako si ono ti jednom rekao za mene – vjetrovit? Eto, to ti je. Gdje ćeš takvog čovjeka opet strpat’ u kancelariju“?

U Balkanu se nakupljao miris starosti, nekakav se mem spustio među nas čim su kazaljke otkucale ponoć i mlađa je raja počela žurno izlaziti, kao da su osjetili kako se u njih uvlači melanholija i svako je sa vrata pogledao Begu, sluteći da je taj otrov jedino iz njega modao doći.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Begu nisu puno dirali ti pogledi, stresao bi ih sa ramena kao decembarski snijeg i nastavljao piti svoje tamno.

– “Šta je s Njemačkom, što ne ode“?
– “Nisam mogao da idem, stara bila bolesna pa sam htio ostati da brinem za nju. Jebe se Njemcu, heftu dana kasnije našli drugog čovjeka a stara u mene nije izdržala ni dvije pa sam ostao sam. Nije mi žao, jebeš ga. Tako je moralo bit’“.

– “Žene, brak? Jesi’l i dalje neoženjen“?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na to je pitanje samo nagnuo kriglu, otpio koliko je ostalo i naručio novu. Nije imao namjeru mene išta pitati, samo je palio svoje cigarete i pio svoja piva, pa sam i ja ućutao.

Kroz misli sam proturao srednju školu, naše lutanje gradom praznih džepova, sjetio se kako ga je onaj grmalj od dva metra i sto dva’es kila napao u parku jer mu je ovaj ganjao curu, pa mu u hrvanju skinuo patiku i bacio je u Miljacku.

Sjetio se i kako nas je taksista opr’o na ruke, tvrdeći da nema te žene za koju bi se on maris’o, Bega se smješkao i gurkao me laktom uz šapat “jest bila dobra, izula me iz cipela“, a ja se čudio njegovom budalastom humoru za kojeg je uvijek imao hrđav osjećaj.

Ćutke smo dovršili turu, spalili i posljednu cigaretu i dok je Bega u toaletu sapirao melanholiju s lica, ja sam platio ceh i sačekao ga vani. Dugo smo se Titovom raspravljali hoće’l mi platiti svoj dio ili neće, dok se na kraju nije pomirio s mojom odlukom i potapšao mi rame.

To je bilo Begino “hvala“. Sitnim smo korakom preko Trga djece Sarajeva krenuli uz Bjelave, stigli do njegove zgrade i polako stepenicama pred njegov stan.

Bega otvori vrata a hodnik bješe blistavo bijel, dug makar četiri metra, sa nekakvim dekorativnim elipsama po plafonu i golemim ogledalom srebrenog rama na blistavo bijelom zidu. Spustio sam cipele u ugao i tabane vukao mekanim vunenim tepihom, otvorio teška vrata od punog drveta i našao se u dnevnoj sobi koja podsjeća na predsjednički apartman.

Na zidu skupocjene slike, TV velik koliko čitav moj balkon i ugaona garnitura od crne kože, presijava se kao da je upravo izašla iz fabrike. U desnom kraju dnevne sobe zavučen šank, osvijetljen zelenim led diodama i oblijepljen kamenom. Kraj šanka visoka stolica poput onih u holivudskim filmovima a zid iza šanka do plafona je pretvoren u policu ispunjenu punim bocama kojekakvog alkohola.

Oglas