Prolazim Štrosmaherovom i grijem u džepovima ustajale ruke. Nijemo koračam i zadivljen gledam: pukla predamnom nebesa nad katedralom, pukla jasna zvona i sveti akšam ezani, pa se srce pod njima nadulo i u jednom dahu rasporilo u list. Gledam u moje Sarajevo kao u rođeno očinje dijete, pa bih nekako da ga primaknem sebi, bih da ga po kosi dirnem i povedem za ruku, da ga svijetu pokažem i njime se pohvalim gdje god me ko od insana sretne. Miriše mi mala kifla iz Imareta, miriše mladost djevojaka što gledahu zrele haljine s druge strane izloga stakla, i kahva mi bosanska miriše niz sokak a uz nju mi i kez onih dva prijatelja koliko imam, prsno pred očima ko prezreo nar, pa se i ja nakezim i otvorim oči, a kao šapat negdje iz daljina, dok mi se noge dižu od zemlje, vječita mudrost starice majke: polahko sine. Kada te najviše ponese dunjaluk, ti tad uspori što sporije možeš, a kada te svime tegli da staneš, ti tad potegni iz petnijeh žila.
I teglim. I stajem. I letim. I padam. A vrijeme k’o vrijeme, prolazi nad mojim nemirima hitro kao da mi sakriva čitav jedan nedosanjan život. Minula je moja naivna mladost, minule sa njom i prve iluzije, sanjarenja i slobode prhnule na put. Nametnule se mjesto njih u mislima borbe, jasan dunjaluk i sive mu boje, pa mi se srce skupilo u grlu, u strahu da neće sačuvati obraz. I da mi ne bješe one moje majke, i da mi ne bješe ovog mog Sarajeva, ne bi od mene u tomu strahu ni mrva od ispravna čovjeka niklo.