Daleke 1933. godine, prije tačno 81 godinu, u Sarajevu je rođen Asim Ferhatović Hase. Odrastao je na Kovačima, gdje je još kao dječak počeo igrati fudbal na lokalnom igralištu. Kao 15-godišnjak odlazi na Koševo i pristupa omladinskom timu FK Sarajevo, čime počinje svoju fudbalsku karijeru.
Za tri godine igranja za juniore Sarajeva, Ferhatović je upisao 70 nastupa i postigao 52 gola, što ga je svrstalo u red najvećih talenata Sarajeva. Najveći uspjeh napravio je, kada je predvodeći omladince Sarajeva, u ljeto 1951. godine postao prvak Bosne i Hercegovine.
Hase je u novembru 1951. godine, upisao svoj debi za Sarajevo u Kup utakmici sa Čelikom u Zenici, koja je završena pobjedom Sarajeva sa 3:0. Na svoj prvijenac u dresu Sarajeva, Hase je čekao do 31. maja 1953. godine, kada je pogodio u tijesnoj pobjedi nad Zagrebom od 2:1.
Njegovi potezi uvijek su se prepričavali danima. Jedna anegdota vezana uz njega bio je komentar radio reportera Mirka Kamenjaševića sa jedne utakmice: “Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!”
Nakon povratke iz vojske, pokazao je da je sazrio kao igrač i da je spreman da postane prvo ime FK Sarajevo.
Dobre igre u dresu Sarajeva privukle su pažnju i selektora reprezentacije, pa je Ferhatović 1961. godine postao reprezentativac Jugoslavije. U svom prvom, a kasnije će se ispostaviti i jedinom nastupu u plavom dresu, Hase je odigrao 90 minuta u duelu sa Južnom Korejom na Koševu.
Za njega su vezane brojne legende. Pričalo se kako je predriblao petericu igrača i golmana, došao do gol linije, okrenuo se prema selektoru, koji ga nije volio, i nabio loptu u polje i rekao selektoru: ‘E, haj’ ga sad ti daj!.
U ljeto 1963. godine, Hase napušta Koševo. Nakon derbija sa Željezničarom, u posljednjem kolu, u kojem je Hase stigao i postići gol, odlazi za Tursku, gdje potpisuje ugovor sa slavnim Fenerbahceom. Poslije samo mjesec dana, četiri odigrane utakmice i jednog postignutog gola, Hase se vraća u svoje Sarajevo, uz čuvene riječi: “Ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im, bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu samo u Sarajevu igrati.”
U Sarajevu je zatekao novog trenera, Abdulaha Gegića, koji mu je povjerio samo jedan zadatak, da igra isključivo na protivničkoj polovini. Sada, kada se više nije morao vraćati na svoju polovinu po loptu, Hase je imao više snage i koncentracije u završnici, a 19 postignutih golova u sezoni 1963/64, pokazuje da je Gegić napravio pravi potez. Tih 19 golova, Hasetu je donijelo titulu najboljeg strijelca Prve lige Jugoslavije, za tu sezonu, a obzirom na godine, to je bio i njegov vrhunac karijere.
Hase je bordo dres nosio još tri godine, a u šampionskoj sezoni 1966/67, upisao je osam nastupa, od čega posljednji, 16. oktobra 1967. godine, na Kantridi, kada je nakon samo 15-ak minuta igre zbog povrede morao napustiti teren.
Bila je to nedjelja u kojoj je otišao Hase, nedjelja kada je Hase odigrao svoju posljednju utakmicu u bordo dresu.
Hase je umro od infarkta, u svojoj rodnoj kući na Kovačima u noći sa 24, na 25. januar 1987. godine, a da ga njegov grad i njegovi sugrađani, koje je neizmjerno volio, nisu zaboravili, najbolje pokazuje činjenica da njegovo ime danas između ostalog nose i stadion Koševo, omladinska škola FK Sarajevo, ulica u sarajevskom naselju Koševo, memorijalni malonogmetni turnir, musluk česma na Baščaršiji, te memorijalni šahovski turnir.