Tarik Jažić: Anterija od džamfeza, duša mi se za nju sveza

Anterija (tur. entari) je dio ženske odjeće koji se nosio preko vezene košulje i predstavljala je gradsku nošnju viših socijalnih slojeva u periodu 19. i početka 20. stoljeća.

Za izradu jednog komada anterije od kadife i zlatoveznih ukrasa, majstorima je trebalo i po nekoliko dana, pa nije bila rijetkost da se majstor preseli u kuću porodice koja je naručila izradu anterije i da ostane kod njih sve dok ne završi izradu ovog izuzetno cijenjenog komada odjeće. Anterija je bila potpuno otvorena sa prednje strane, kako bi se isticala vezena košulja ispod nje i nakit oko vrata žene koja bi je nosila. Isti slučaj je bio i sa rukavima, koji su bili dugi, ali rasječeni, kako bi u potpunosti dolazio do izražaja, kako kvalitet anterije, tako i odjeća i nakit ispod nje.

Međutim, manje je poznato da je po ovom komadu odjeće nazvana i jedna od najpoznatijih bošnjačkih narodnih igara sa prostora grada Sarajeva.

Anterija je zajednička bošnjačka igra momaka i djevojaka iz Sarajeva. Igra se u otvorenom i zatvorenom kolu, kao i u linijama. Pravac kretanja je kao i u većine kola u desnu stranu, a tokom izvedbe momci i djevojke se ne drže za ruke već za maramicu. Ovo kolo se često izvodilo na sijelima, teferičima i svadbama. Najpoznatije izvođenje kola je uz pratnju frule ili nekog žičanog instrumenta, a u novije vrijeme postoje varijacije i uz pratnju harmonike ili narodnog orkestra. Ovo kolo je sve manje poznato, a od potpunog zaborava su ga sačuvali doajeni sevdaha, Hamdija Salković koji je snimio svoju izvedbu ovog kola na flauti, uz pratnju dvojice vrsnih harmonikaša Alajbegovića i Petkovića.

Bez obzira da li se na pomen riječi “Anterija“ prisjetimo ženske narodne nošnje ili sarajevskog kola, činjenica je da ovaj pojam, u oba spomenuta konteksta, gotovo potpuno iščezava, baš kao i mnoštvo drugih pojmova koji su dio tradicije naroda sa ovog prostora. Naš obrazovni sistem više ne baštini odnos prema tradiciji naroda, djeca sve manje imaju priliku da se upoznaju sa narodnim kolima kao dijelom svoga identiteta, a anterije se mogu pronaći još samo u sklopu muzejski postavki. Danas je moderno zaboravljati…

Jutros prođoh kroz čaršiju
spazih jednu anteriju.
Anterija od džamfeza,
duša mi se za nju sveza.

Otud ide mlado momče
oh aman, džidi.
Susrete me, pa mi reče
oh aman, džidi:
Od meraka, ginem, dušo
za tobom.

Iz nje viri ruka mala
srcu se je mom dopala.
A kad vidim oči čarne
hoće pamet da mi stane.

Himzo Polovina (1969. godina)