Gdje se večeras sklonio? Koliko vrele suze kvase njegovo izmučeno lice? Izbjeglica iz besmisla. Sjećate se kad smo to mi bili? Slabo, a?
Bole li šamari, koje nosi februar, zamotani u vjetar sa Trebevića?
Da li ga boli u grudima, dok sam sebe grli i zakopčava na jakni, za jedan broj manju, posljednje dugme. Ko će njemu dušu da ugrije? Daleko. Sam, sa ruksakom kao glavnim saputnikom, uglavnom perfektnim engleskim jezikom i očima srne.
Da li mu je tvrda zemlja bosanska ili je uspio naći nešto mekano? Možda je imao sreću da sretne dobre ljude… koji su mu poklonili osmijeh. Voli osmijehe. To mu dođe kao krofna sa čokoladom, kada bismo poredili sa našim tzv. htijenjima.
Ostalo mu je sigurno još neko paklo maramica, koje će sutra ujutro već neki dobar insan kupiti, a on će od tog novca moći da ublaži glad.
Da li briše suze tim maramicama i ko to njemu sve nedostaje večeras?
Budimo ljudi. I neka vam svima procure nosići nakratko i neka svi kiosci budu u oskudici kada je riječ o maramicama.
Parafrazirat ću, dragi putujući čovječe, koji tražiš bolji život; Otkači šlepove. Nanišani jutro i pusti tu stvar neka klizi, postoje kod Amera reči za to – take it easy, sanjaj samo, nemamo mi pojma koliko ne znamo. Jebi ga, uzvodno je do kraja. Baš polaze galije do vina i maslina, ‘ajmo malo na jug Italije, zatvori oči… Biće sve u redu.