A odakle je taj, kako ste rekli, Jacques? Ja sam cijeli katolički kalendar pregledao i između više od sedam stotina naših narodnih imena nisam, bogme, našao nijednog takvog”, rekao bi tkogod neupućen da čuje kako Jacques Houdek procjenjuje tko može, a tko ne može dobiti hrvatsku diskografsku nagradu Porin.
Zbunio bi se domaćin načisto, kako se već mnogi ovdje zbunjuju čudnim ljudima čudnog imena, i ne bi mu se na kraju svidjelo objašnjenje da je Jacques naš, tek što je ime koje su mu dali mater i ćaća, prosto, ime Željko, zamijenio za otmjenije, francusko, valjda da ga stranci mogu lakše izgovoriti kad bude nastupao u pariškoj Olimpiji i londonskom Royal Albert Hallu, piše slobodnadalmacija. hr.
Gadljivo je, složit ćemo se, ovako pretresati tuđe ime i podrijeklo, ali jednostavno ne možete odoljeti nakon što je Houdek na društvenoj mreži prijavio da se za Porina natječu osobe bez hrvatskog državljanstva, konkretno, Amira Medunjanin u kategoriji najbolje ženske vokalne izvedbe pjevačica.
Houdekovo jadikovanje da pjevačica iz Bosne nepošteno uzima nešto namijenjeno našim estradnim umjetnicama bilo bi neumjesan nacionalistički ispad i da je pravno i policijski utemeljeno, a ono čak ni to nije. Medunjanin je građanka Republike Hrvatske, sa svim pravima koje uživa i Houdek.
Osim toga, pjesma “Što te nema”, s kojom je Medunjanin nominirana za Porina, snimljena je uživo u Puli, pred hrvatskom publikom, s impresivnom internacionalnom skupinom svirača, među kojima je i nekoliko sjajnih hrvatskih talenata, a meni najbolji trenutak na tome albumu djelić je upravo hrvatske glazbene baštine.
Uzmite kratki predah da poslušate kako su Amira Medunjanin i njen pijanist Bojan Zulfikarpašić obradili podravsku narodnu “Čula jesam da se dragi ženi”, pjesmu u kojoj ostavljena žena najavljuje kako će otići na svadbu bivšeg ljubavnika sa stručkom ružmarina u jednoj ruci i malenim sinom u drugoj.
Zapanjit će vas slojevitost, pa i kontradiktornost. Melodija je vesela, zaigrana, žena slatkim glasom opisuje svoju osvetu, ali kroz zluradost i ironiju gotovo neopazice probijaju bijes i povrijeđenost i, najstrašniji od svih osjećaja, ljubav. Premda nigdje u tekstu nema ni spomena o tome, potpuno je nesumnjivo da sirotica još uvijek voli š*pka koji joj je napravio dijete, a sad se ženi drugom.
Trebat će vam nešto duže, možda desetak opetovanih slušanja da pohvatate sva tanahna značenja koja su Medunjanin i Zulfikarpašić svojim raskošnim umjetničkim vještinama upisali u pjesmu. Kraj svih kulturno umjetničkih društava, tamburaških orkestara, zborova i klapa, ovo je nešto najbolje što ste u ovoj vrsti glazbe dugo, dugo čuli. Za tri minute “Čula jesam da se dragi ženi” pjevačica je zaslužila ne Porina, već povlaštenu državnu penziju za čuvanje i promicanje tradicijske hrvatske kulture.
Medunjanin je, u jednu riječ, svjetsko, a naše. Već i usputnim slušanjem bit će vam jasno zašto ona pjeva po cijelome planetu. Zašto ovih dana završava australsku i novozelandsku turneju, na jesen ima koncerte u nekoliko nizozemskih gradova, a u međuvremenu će u Austriji i Francuskoj nastupiti sa slavnim katalonskim violistom Jordijem Savallom i u Skopju s Makedonskom filharmonijom.
Usporedite li njezin raspored samo u jednoj godini s karijerom Jacquesa Houdeka, kojemu je vrhunac trinaesto mjesto na Euroviziji, gotovo se sažalite nad krupnim muškarcem koji se oblači u stolnjake.
Zar je zbog toga vrijedilo uzimati otmjeno, francusko ime, zbog trinaestog mjesta na međunarodnoj smotri glazbenog stvaralaštva LGBT zajednice?
Njegova su postignuća tako skromna da je njegov nacionalistički ispad, upravo kao i politički angažman, prvo za HDZ, a kasnije za Miroslava Škoru, zapravo očekivan.
To čine svi neuspješni pjevači, glumci, pisci, novinari, liječnici, advokati, svi napola ostvareni nesretnici. Strahuju od drugih. Upiru prstom ako je tkogod tuđi. Inzistiraju na domovnici i dižu dreku protiv Bosanaca, Srba i Makedonaca.
Užasom ih ispunjava da se neće obnoviti Jugoslavija jer njima treba jedna mala zemlja po mjeri njihovog malog talenta. Za mnoge od njih i Hrvatska je prevelika. Zaista, kad pogledate kako se Jacques Houdek muči, pomislite kako bi možda trebao pokušati u San Marinu, Lihtenštajnu ili Vatikanu.
Autor: Ante Tomić