Za Žutog ili Sari hafiza narod je vjerovao da je evlija. Mezar mu se nalazi na groblju na Kovačima, a vjerovalo se da će onoga ko pokraj groba prođe, a ne prouči molitvu za hafizovu dušu, boljeti noge.
Ukoliko se to desi, potrebno je uzeti malo zemlje s hafizovog groba, ponijeti kući i moliti se nad tom zemljom, pa će bolest proći. Ako idući dan osoba ne vrati zemlju na grob odakle je uzela, vjerovalo se da ta osoba neće imati mira sve dok zemlju ne vrati.
Bilo je mnogo predanja o Žutom hafizu, ali su zapamćena samo neka. Pripovijedalo se kako su se sarajevske šaljivdžije dogovorile da ismiju Žutog hafiza. Polegnu jednog svog druga u tabut, mrtvački sanduk bez poklopca, pa pozovu Žutog hafiza da mu prouči dženazu, molitvu za mrtve. Hafiz dođe i upita ga:
– Hoćemo li klanjati dženazu živom ili mrtvom čovjeku?
Oni se začudiše i odgovoriše:
– Ko je još klanjao dženazu živom čovjeku? Mrtvom ti klanjaj!
– Tako i jeste – saglasi se hafiz.
Nakon što su klanjali dženazu i ispratili Žutog hafiza, otkriju tabut, te u tabutu nađu svog druga mrtvog.
Pripovijedalo se i to da je nekoj ženi, kad se selila iz jedne kuće u drugu, nestalo par stvari. Ona odluči da ode na hafizov grob i uzme malo zemlje s njegova mezara, te donese kući. Oko ponoći ukaže joj se u sobi gdje je spavala čovjek potpuno žut, bijele brade, u zelenu džubetu, pa joj reče:
– Što mi ne daš mira? Stvari koje tražiš ukrali su ti kolari koji su ti prtljag preseljavali!
Smatra se da je tako i bilo. U predanjima se ističe da se toj ženi javio Žuti hafiz za koga se, vjerovalo da dok je bio živ da je vidovit, pa su mu se ljudi iz tog razloga obraćali sa mnogim molbama.
Također bitno je i predanje o čovjeku kojeg su zvali Čeljo, koji je zbog svojih pogrešaka bio protjeran iz Sarajeva. Živio je u progonstvu i skoro se navikao na tuđinu. Jedne prilike ugledao je na ulici Žutog hafiza kako mu ide u susret. Začudi se pa odluči da ga pita:
– Kada si ti, hafize, došao? Jesu li to i tebe protjerali iz Sarajeva?
Na to mu hafiz odgovori:
– Ja sam, Čeljo, došao po tebe, da te vodim kući u Sarajevo. Stani mi malo na nogu i zatvori oči!
Čeljo mu stade na nogu i zažmiri, a kad mu hafiz reče da otvori oči, on shvati da više nije u tuđem svijetu, nego na sred Kovača u Sarajevu. Hafiz ode svojim poslom, a Čeljo svojoj kući u Čeljigoviće.