Udruženje umjetnika ”Planet Poezija” održalo je još jedno druženje poetskog stvaranja i čitanja.
Kako kažu iz udruženja, Poezija live bez bajatih pjesama, te desete februarske večeri, protekla je onako kako kako to samo može biti uživo: živo, nepredvidljivo i napeto k’o hozentregeri.
“Pjesnici su našli put do Sloge iako nisu bacali mrvice, a i da su ih bacali, do sada bi iščezle. Nisu bacali ni kamenčiće, jer pjesnici bacaju riječi umjesto kamenčića. Zato su njihove pjesme, napisane u vrijeme zimskog odmora od govorenja stihova, bile upravo onakve kako su se pjesnici osjećali: od avangardnijeg osvrta na milo nam hem drago društvo do nježnih lirskih tonova i dubokih promišljanja. Neke vedre i spremne da prhnu put neba, a neke prkosne od sna, baš kao i njihovi autori u zemljici Bosni”, kazali su iz Planet Poezije.
Te večeri poeziju su u dva navrata govorili stari znanci, ali i oni koji su se odvažili da prvi put podijele radost stvaranja.
“Slušali smo stihove: nježne poetese Fatime Jamaković-Čorambegić, meraklijski raspoloženog Dževada Hadžihasanovića, tople životne energije iz pera Sadžide Viteškić Majstorović, duboko stvarnosne Gorana Vrhunca, pune boli i viđenja pravednika Belme Glibić, vanserijski pronicljive Daniela Schobera, mladalački ponesene Andreje Čulum, pune sažete mudrosti Željka Majstorovića, pršteće od emotivnog naboja Nejle Bihorac, izrazito lirski duboke i iskrene Ajdina Mahmutovića te misaono provokativne Tamare Čapelj“, dodali su.
Vrijedno je spomena i da je jedna Macanovićeva pjesma podijelila stariji auditorij u raspravi o finoj sarajevskoj raji. U razmjeni mišljenja mogao se čuti i poneki vic, ali i pokoji bosanski haiku.
Ipak, mnogo toga je rečeno stihovima koje su planetarci čitali u dva poetska kruga, i smiješnog, i toplog, i buntovnog, i zrelog, i poletnog poput pahuljica koje su se ovih dana oprostile od Sarajeva do nekog sljedećeg viđenja.