Na svijetu se govori više od 7.000 različitih jezika. Da li to onda znači da postoji 7.000 različitih načina da se posmatra ista stvar?
Na nekim australijskim aboridžinskim jezicima ne postoje riječi za „lijevo”, „desno”, „naprijed” i „nazad”.
Umjesto toga, govornici koriste sjever, jug, istok i zapad, čak i u banalnim svakodnevnim situacijama, na primjer, tokom večere: „Molim vas, dodajte so na istok.”
Koliko god to komplikovano zvučalo, rezultat je taj da ovi ljudi uopšteno gledano imaju bolji osećaj za pravac.
Da li to onda znači da „stvarnost” izgleda drugačije u zavisnosti od jezika kojim govorite?
Boje
Jezici su naš način da „organizujemo inače haotičan svijet u prepoznatljive kategorije”, kaže Panos Atanasopulos, profesor lingvistike na britanskom Univerzitetu u Lankasteru.
„On nam pruža gotove etikete”, objašnjava on.
Sofi Skot, profesorica kognitivne neuronauke na USL-u u Londonu, izjavila je za BBC: „Način na koji različiti jezici viviseciraju svet umije da varira i to zaista utiče na način na koji doživljavate svijet.”
Uzmite riječ „most”, na primjer, koja može da bude i muškog i ženskog roda, u zavisnosti od toga kojim jezikom govorite.
Skot kaže da, kao posljedica toga, ljudi mogu da istaknu različite atribute mostu kad ga opisuju.
„Njegova korisnost ili moć možda će se više vezivati za ženski rod, dok će njegova snaga i veličina više da se vezuju za muški rod.”
Da bi dao primjer kako jezici mogu da utiču na naš način razmišljanja, profesor Atanasopulos je prepričao eksperiment koji je podrazumijevao imenovanje boje negdje između plave i zelene.
„Mnogi jezici imaju izraz za određivanje istovremeno zelene i plave boje, koja se obično naziva „gru” (grin i blu). Imate to u jezicima kao što je himba, na primer, koji se govori u namibijskoj ravnici.”
„U jednom eksperimentu, tražili smo od učesnika da pogledaju tu boju a poslije 30 sekundi im pokazali čitav spektar boja. Rekli smo im da izaberu onu koju su maločas vidjeli. To je veoma težak zadatak ako vam je maternji engleski, na primer, ali za govornika himbe, to je dečja igra zato što im je ta boja ključna.”
Stoga „vi prosto ne možete lako da prepoznajete boje koje nisu ugrađene u vaš maternji jezik”, zaključuje profesor Atanasopulos.
Otkrivanje smisla svijeta
Ideja da jezici oblikuju način na koji doživljavamo realnost imala je uspone i padove posljednjih godina.
Jedan od njenih najuticajnijih zagovornika jeste američki lingvista Bendžamin Li Vorf. On je 1940. godine objavio zaključak studija o jeziku hopi indijanaca.
Vorf je rekao da su, zbog svog jezika, oni kojima je maternji jezik hopi i oni kojima je maternji engleski imali različite načine razumijevanja i izražavanja koncepata poput vremena ili, prema riječima profesora Atanasopulosa, „nisu bili identični posmatrači svijeta”.
Ovo je nazvano jezičkim principom relativnosti.
Ali Vorfova teorija je kritikovana zato što je sugerisala da maternji govornici jednog jezika ne bi mogli da razumiju koncepte koji ne postoje u njihovom jeziku.
Neki su tvrdili da, kad bi to bila istina, onda niko od nas ne bi bio u stanju da nauči ništa novo.
Različite teorije…
Ali postoje načini na koje jezici prisiljavaju govornike da osmisle strukturu i verbalizuju svoje ideje, kaže Kristofer Hart, profesor lingvistike na britanskom Univerzitetu u Lankasteru.
„Struktura jezika tjera nas da primjećujemo određene aspekte stvarnosti koji su relevantni za jezik u trenutku kad ga koristimo”, rekao je za BBC profesor Hart.
Ova ideja se zove hipoteza „razmišljanja radi govorenja” – što znači da ljudi koji govore različite jezike razmišljaju drugačije dok su u procesu mentalne pripreme sadržaja svog govora.
Lera Borodicki, vanredna profesorica kognitivne nauke na američkom Kalifornijskom univerzitetu u San Dijegu, ima ovaj primjer: uzmite rečenicu „Buš je pročitao posljednju knjigu Čomskog”.
Engleski jezik od vas traži da upotrebite pravi vremenski oblik (konkretno, prošlo vrijeme) dok na indonezijskom ne mijenjate glagol da biste obilježili vrijeme.
U ruskom biste morali da promijenite glagol i da naznačite i vrijeme i rod (je li knjigu pročitao Džordž Buš ili njegova žena Laura?) i da uvrstite informaciju o tome da li je knjiga bila pročitana samo djelimično ili u cjelosti.
Na turskom, morali biste glagolom da naznačite kako ste došli do te informacije: jeste li to vidjeli rođenim očima ili vam je prepričano?
Naravno, moguće je da svi razmišljaju isto, a da samo o tome govore drugačije.
Ali Borodicki kaže da to zalazi dalje od pukog korišćenja različitog vokabulara – različiti jezici zahtjevaju od nas da sakupimo prave informacije koje ćemo uvrstiti u ono što govorimo.
Dovođenje vaših misli u red
Kuk Tajore je jezik koji se govori u maloj aboridžinskoj zajednici Pormpuro na sjeveru Australije.
Kao što smo već pomenuli, u tom jeziku ne postoje riječi za levo ili desno ili uobičajeno pitanje: „Kuda si pošao?”
Prema Borodicki, to može da predstavlja problem onima kojima taj jezik nije maternji.
„Odgovor je nešto poput „jug-jugoistok, srednja razdaljina.’ Ukoliko ne znate na koju stranu svijeta gledate, nećete uspjeti da odete dalje od ‘zdravo'”, piše Borodicki.
Svako može samog sebe da nauči da se orijentiše u prostoru kao Kuk Tajore, naravno. Ali njihov jezik ih prisiljava da obraćaju više pažnje na ovaj konkretan vid realnosti.
Borodicki je otkrila da ova karakteristika ima implikacije i po način na koji Kuk Tajore razmišljaju o vremenu.
Njen tim im je dao slike na kojima se nalazi vremenska progresija – na primjer, čovjek stari ili neko jede bananu – i potom ih zamolio da ih slože po hronološkom redoslijedu.
Oni koji govore engleski bi ih složili s lijeva na desno, a hebrejski zdesna na lijevo – slijedeći pravac pisanja u njihovim jezicima, u oba slučaja.
Ali Kuk Tajore, kaže ona, slažu ih od istoka ka zapadu. U eksperimentu, to je bilo tako čak i kad im nije rečeno na koju stranu svijeta gledaju.
Zato što ih je jezik primorao da obuče same sebe, kaže ona, oni sada mogu da izvedu navigacione podvige koji bi bili nemogući za većinu drugih ljudi.
Vizuelizacija vremena
Dakle, sljedeći put kad pričate sa nekim ko je rođen i odrastao na drugačijem jeziku od vašeg, ne zaboravite da vaše percepcije mogu bi neznatno drugačije, čak i kada su u pitanju stvari koje zamišljamo da su univerzalne – poput protoka vremena.
Štaviše, oni koji govore engleski doživljavaju vrijeme kao nešto što je „ispred” nas i što ostavljamo „iza” sebe – dok vrijeme na mandarinskom može da bude ispred, iza, iznad i ispod.
Iako se mnogi jezici razlikuju, profesor Atanasopulos kaže da to ne bi trebalo da nas odvraća od razgovaranja sa ljudima različitog porekla.
„Postoji zapravo veoma, veoma dobar razlog da se nauči jezik… kako bi se stekla nova perspektiva svijeta”, kaže on.
Profesor takođe ističe da su naše razlike ono što nas zapravo ujedinjuje.
„Različitost se nalazi u srži ljudske prirode” i „različitost je verovatno jedina istinski univerzalna crta čovječanstva”.
Ovaj članak je adaptiran iz serijala BBC Ideje.