Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine ojačale su pozicije katoličke crkve u zemlji. Prekidanje višestoljetnog razvoja BiH u okvirima Osmanskog Carstva, te nagli prelazak iz jednog kulturno-civilizacijskog kruga u drugi, katoličko stanovništvo u BiH dočekalo je sa simpatijama. Austrougarska se, kao katolička sila, oslanjala na katoličku crkvu i njene vjernike u BiH kako bi ojačala svoje pozicije u okupiranoj zemlji, što je rezultiralo tjesnim vezivanjem Monarhije sa crkvom u BiH, u pogledu zajedničkog nastupanja i potpomaganja u javnom i religijskom životu BiH.
Povlašten položaj katoličke crkve, u odnosu na ostale vjerske zajednice u BiH, rezultirao je povećanjem broja katoličkog stanovništva u zemlji, te gradnjom velikog broja katoličkih vjerskih i prosvjetnih objekata. Pred okupaciju 1878. godine u BiH bilo je 35 katoličkih crkava, a taj se broj za vrijeme austrougarske uprave povećao za tri i pol puta. Tako se na početku XX stoljeća taj broj popeo na 135. Neke od sagrađenih crkava posebno su se isticale monumentalnošću i impresivnim izgledom, a najimpozantnija od svih njih svakako je sarajevska katedrala Srca Isusova, čiji je kamen temeljac položen na današnji dan 20. novembra 1884. godine.
Naglo povećanje katoličkog stanovništva u Sarajevu, neposredno nakon okupacije, iziskivao je gradnju dovoljno velike gradske katedrale. Prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Štadler pojavljuje se kao inicijator izgradnje velike katedrale, koja bi služila kao središnja katedrala Vrhbosanske nadbiskupije. Godine 1882. dolazi do prvih konkretnih poteza u pravcu izgradnje katedrale, kada je izgradnja ponuđena arhitektu Heinrichu Ferstelu. On je u Beču izradio projekat katedrale u romaničkom stilu, ali taj projekat je bio previše skup, te se od njega odustalo. Također, ovaj projekat je predviđao da se katedrala izgradi na lokaciji koji je zauzela vojska kako bi tu sagradila oficirski kasino.
Nakon što je propao prvi projekat izgradnje, nadbiskup Štadler se obraća Zemaljskoj vladi i zajedničkom ministru finansija Monarhije Benjaminu Kallayu za pomoć pri izgradnji objekta. Kallay je odlučio da pomogne nadbiskupu, te se obratio Friedrichu von Schmidtu, profesoru na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Beču, koji je za projektanta preporučio Josipa Vancaša, inače svog učenika. Pored projekta katedrale, Vancašu je povjeren i projekat izgradnje palate Zemaljske vlade (danas zgrada Predsjedništva BiH).
Projekat izgradnje katedrale, koji je Vancaš izradio 1883. godine, odobrio je Friedrich von Schmidt, uz neznatne izmjene. Iste godine Vancaš dolazi u Sarajevo kako bi, zajedno sa nadbiskupom Štadlerom, pronašao lokaciju za izgradnju. Vancaš je pogodnu lokaciju vidio na uglu Ferhadije i Ćemaluše ulice, ali gradska uprava se sa tim nije slagala.U septembru iste godine Vancaš ponovo dolazi u Sarajevo, ovaj put u pratnji Benjamina Kallaya. Uz pomoć zajedničkog ministra Monarhije pronađena je adekvatna lokacija za gradnju katedrale. Odluka je pala na jedan trg, koji je potom nazvan Crkveni trg (danas Trg fra Grge Martića), na kojem se nekada nalazio odžak sarajevskih janičara.
Početkom 1884. godine, Vancaš završava projekat katedrale, koju je zamislio kao ogromno zdanje koje može primiti 1.200 vjernika, veoma jednostavnog vanjskog izgleda. Nakon što je u svom ateljeu radove na projektu priveo kraju, gradska uprava je izvođenje radova povjerila bečkom poduzetniku Karl baron Schwarzu.
Dana 25. augusta 1884. godine svečanim činom označen je početak izvođenja radova, odnosno iskopavanja temelja za sarajevsku katedralu. Nakon što je gradsko povjerenstvo ustanovilo da su temelji dovoljvno duboko iskopani, 20. novembra postavljen je kamen temeljac sa natpisom „A D MDCCCLXXXIV 20. XI.“. Radovi na izgradnji izvođeni su relativno brzo, te su završeni 9. novembra 1887. godine. Međutim, to su bili samo radovi koji su dogovoreni sa Schwarzom, odnosno katedrala je dobila samo vanjski izgled, dok su unutrašnji zidovi samo okrečeni, a prozori zatvoreni običnim staklom. Umjetničko obogaćivanje enterijera katedrale trajalo je naredne dvije godine.
U naredne dvije godine enterijer katedrale ukrašen je vitražima na staklu prozora, koji su po Vancaševim zamislima kreirani u Innsbrucku. Na njima su predstavljeni različiti motivi iz kršćanske tradicije u različitim dimenzijama. Pored vitraža, enterijerom dominira i zidno slikarstvo sa sličnim motivima kao na prozorima katedrale. Uz vitraže i zidno slikarstvo, unutrašnjost katedrale krase i još mnogi predmeti koji su izrađeni po Vancaševim zamislima. Svoj konačan igled katedrala Srca Isusova u Sarajevu dobila je 1889. godine, kada je blagoslovljena kao sjedište Vrhbosanske nadbiskupije.
Ova monumentalna građevina, koju je Vancaš projektovao u stilu rane gotike po uzoru na crkvu Notre Dame u Dijonu, svojim neprikosnovenim izgledom danas predstavlja nezaobilaznu destinaciju turista koji posjećuju glavni grad Bosne i Hercegovine, a svakako je i jedan od najljepših spomenika austrougarske arhitekture u BiH.
Za Intelektualno.com priredio: Dino Hajdar