Nostalgija je čudna stvar. Tuga i čežnja za minulim, uglavnom sretnijim vremenima, i prisjećanje na prošlost u nama izazivaju neku sjetu i sentimentalnu želju, ponekad i bolnu.
Međutim, nostalgija nam često popravlja raspoloženje i vraća nas upravo u ta neka “bolja vremena”. Oslobođenje na latinici i ćirilici, sastanci kod Čeke i korza, velika i mala raja u ulici, fasunge u granapima.
Vremena se mijenjaju. Sarajevo se promijenilo, mijenjaju se navike. I rat je učino svoje, ali duh “sarajevske raje” nije nikada iščezao.
Priču “Nekad u Sarajevu”, autora oslovoljenog kao “dobrog, ali još uvijek nepoznatog”, prenosimo u cjelosti:
“U vrijeme odrastanja autora Sarajlije su u OSLOBOĐENJU čitale i latinicu i ćirilicu, komšije pozdravljali sa “dobar dan”, sastajali se kod sata ili ispred banke i šetali velikim ili malim korzom. Očevi su radili u fabrikama, išli ranim ujutrom na posao i imali prste žute od dima duhana. Motali su škiju, pili brlju i igrali table.
Rijetki su pušili plavu SARAJKU ili zelenu DRAVU, plavu MORAVU ili ZETU, crvenu DRINU ili HERCEGOVINU, a filter DIV 100 kupovali na komad. Benzin za upaljače prodavao se u ampulama, a zubi čačkali šibicama DOLAC.
Majke su uglavnom bile domaćice i brinule o porodici. Spremale su ručak i veš prale na ruke koristeći PLAVI RADION, otkuhavale ga u loncu na šporetu, pa sa VEŠPLAV-om ispirale u dvorištu. Do otvaranja samoposluga, prve na Marijin dvoru, pa na Grbavici i kod Socijalnog, roditelji su zajedno oko prvog išli u GRANAP po fasung.
Namirnice su kupovali u rinfuzi, na kilo, ulje iz bureta na litar i u korpi za veš kupljeno nosili kući. Mlijeko je prodavano u flašama, slatko sa bijelim, a kiselo sa crvenim poklopcem. Vino je kupovano u PODRUMU, odjeća u ZEMI kod LIK-a ili NAMI kod Banke. Piće se pilo u ISTRI ili BAGREMU, kafa u GALERIJI, KIKIJU ili PARKU, večeralo u KVARNERU ili DALMACIJI, kolači jeli u OLOMANU, sladoled u EGIPTU, a boza pila na Slatkom čošetu.
Mala raja iz ulice, osim što je morala da sluša veliku raju, igrala se prema godišnjem dobu nekom od brojnih igara – žmire, čole, ta-ta, crne-marice-1-2-3, klikera, klisa, piljaka, princa-kralja-nose, neka-puca-neka-puca, trule-kobile, zuce. Pravljeni su zmajeve, praćke, trokolice, cepelini, luk i strijela, ligure ili sličure.
Baloni su pravljeni pomoću peruški od mladog luka i sapunice, a pištaljke od košpica kajsije. Rijetki su imali romobil ili biciklo, pa su morali da ga dijele sa rajom iz ulice. Skupljale su se sličice iz KRAŠ čokoladica – Hoću da znam i Sport kroz vijekove, a duple medjusobno razmjenjivale u igrama pola-cijelo-slike-bijelo, ili tapke. Djevojčice su skakale preko štrika, igrale škole, izmedju dvije vatre i skupljale salvete.
Velika raja se djelila na jaliju, koja je pušila, bježala iz škole, tukla se, igrala pokera, ajnca, ture-jazije, ćize-blize ili poklape i finu raju koja je slušala roditelje i redovno išla u školu.
U osnovnoj školi, na obali Miljacke u blizini kafane DVA RIBARA, na velikom odmoru i na velikim tacnama, dijeljena je užina – čaj ili kakao i šnita kruha sa marmeladom. Za sve je obavezna bila plava školska bluza ili kecelja. Učila se i latinica i ćirilica, i štampana i pisana, i velika i mala slova i pisanje perom u tekama sa uskim i širokim linijama – kosa tanka-uspravna debela. Tada je smrt bilo pisanje u tekama bez linija, učenje tablice množenja i pjesmica napamet.
Po odrastanju, u gimnazijskim i studentskim danima, uz prve simpatije i velike ljubavi, bez prethodnog dogovora sastajalo se oko 20:00 kod HIPI KLUPE, a onda odlazilo do Trase ili u neki od kafića, prvo Baneta i Beneta, a kasnije Starog sata, Nave, Lisca, Estrade, Đerdana, Piketa, Naila, .
Studentske subotnje večeri provodile su se u Steleksu, Kuku ili Burencetu, a nedeljno prijepodne u Pionirskoj dolini, na mini-golfu ili stojeći u redu na stepenicama za uspinjaču, udišući mirisna isparenja RUM PLOČICA iz fabrike čokolade ZORA kod Stare pivare.
Za lijepog vremena početkom vikenda sa Stare stanice u Novom Sarajevu išlo se ćirom do Pala ili Korana, do Doma izviđača ili hotela Panorama, a nerijetko i pješke do Crepoljskog, Bukovika i Skakavca. Bilo je to i vrijeme prvog TOBLERONE-a kupljenog u GRADINI preko puta kafane PARK, prvog tosta u SNACK BAR-u kod kina DUBROVNIK i prve pice pojedene u ZLATNOM RESTORANU u Skenderiji.
Tekst je pisan srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim jezikom, drugim umrlim jezikom kojeg je autor, osim latinskog, učio tokom školovanja, u osnovnoj školi “Moris Moco” kod Konaka ili Vladimir Perić Valter na obali Miljacke u I gimnaziji kod Doma Armije ili Ognjen Prica na Koševu.”