Često mi neki ljudi prigovaraju kako nemam svoje mišljenje o nekoj stvari, svoj stav, kako će me svi odreda gaziti zbog toga. I da, da će me ubiti što sam flegma ali o flegmi neki drugi put.
Zapravo, stav nemam skoro nikako. Ne pridajem sebi toliko značaja da iznesem svoje mišljenje. Mogao bih ga iznijet svaki put, u svakoj raspravi ali čemu? Moje mišljenje ili stav oko recimo gužvi na šalterima pošte ne mijenja to stanje niti sam previše zainteresiran da ga mijenjam.
Važnije mi je da su ljudi oko mene veseli i da je piva još uvijek hladna. Stvari su takve kakve jesu. Život će svakoga od nas svejedno jeb*** sa stavom il` bez stava. Kažu da je mišljenje k`o guzica, svak ga ima, samo nekom se vidi, nekome ne, genetika je čudo.
Ako sam slab, bit ću slab. Ništa od ovoga ne znači da ne poštujem sagovornika, da ga ne slušam, ne razumijem, dapače savršeno mi je jasno. Poštujem svačije pravo da govori pa bih da se poštuje i mene što/ako nemam mišljenje o temi. Da li će moje mišljenje o temi mene učiniti boljim čovjekom? Svi smo drugačiji. Ono što je meni bitno nekome nije, čak je možda i smiješno. Ako se neke stvari ne obave ili ne formira neki stav neće svijet propasti.
Život je sranje, skup govana ali pomiješano zajedno sa zemljom u koju se posije sjeme sreće, koje ti je neko dao ili si usput našao, rađa se jedan oblik života, drvo, cvijet, žbunj… E to je ono što me zanima, to stablo niklo iz govana, to svjetlo u ovoj učmalosti. Treba učiniti ono što se može da bi život bio podnošljiv. Neke stvari je bolje prihvatiti nego se boriti protiv njih.
Nisam borac. Impresioniraju me svi koje poznajem, a koji se bore, grizu, lome, trgaju za svoje stavove i stoje iza njih. Nemam tu crtu ratnika. Nisu svi ratnici.
Kad me unuk, ako ga budem imao, pita stvari o životu jedini odgovor koji mu mogu dati je da sam sam imao puno sreće, vile me nosale narodski rečeno, i ne poigravam se njom. Traje koliko traje. Život ponudi ja uzmem ako se pronalazim u tome, i to je igra koja nema svoje poluvrijeme, još uvijek.
U stanju sam svijesti gdje sve prihvatam kao normalno, kao takvo. Ako želiš trčati gologuz kroz grad ti onda trči ako je tebi to normalno. Ko sam ja da kvarim nečije želje i nagone rasipanjem mišljenja i stava da je to nenormalno, da je ludost? Mogu se ne slagati s tim i to je sve. Možda je to pogrešan, evo, “stav” ali je moj. Sjetim se svoje profesorice s fakulteta koja je mom kolegi govorila na kraju jedne vježbe iz pisanja, da ima loš stil pisanja ali je stil i to njegov. Tako i moje nemanje stava jeste stav.
Sposoban sam da volim, možda i previše, do granice opsesivnosti, da osjećam, da sam tužan, sretan. Rijetko kad sam nervozan i teško me iznervirati što je opet loše, zavisi od tačke gledišta. Neke sitnice budu tolike velike pa planem, a nekada su gromade tako sitne da me ne dotiču. Ne boravim u tuđim glavama, ne gledam tuđim očima, ne živim tuđe živote i ne mogu znati šta neko misli i vidi. Tu sam da saslušam. Kakvo moje mišljenje hoćete o tome?
Na većinu pitanja “šta misliš o tome i tome” moj odgovor bude “ne znam, svejedno mi, nemam pojma, jebaji ga, jebeš ga, pa dobro, OK, slažem se, ne slažem se” i meni je to dovoljno. Kad budem htio o nečemu govoriti čut će se.
Za kraj ima jedna meni sjajna izjava koju sam pronašao na nekom forumu. “Biraj bitke koje su ti važne i koje možeš dobiti. Sve ostalo zaboravi“.
Tako i sa stavom.
Stav: stečena, relativno trajna i stabilna struktura pozitivnih ili negativnih emocija, vrjednovanja i ponašanja prema nekom objektu (osobi, skupini, pojavi, ideji). Stavovi se oblikuju u procesima socijalizacije i stječu na osnovi izravnog iskustva s objektom stava ili posredno, u interakciji s društv. okolinom. (Enciklopedija.hr)