Za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Zakonodavca od 1520. do 1566. godine titulu velikog vezira je nosilo devet različitih osoba, od kojih su čak četvorica Bošnjaci: Makbul Ibrahim paša, Semiz Ali paša Pračić, Tavil Mehmed paša Sokolović i Damad Rustem paša Opuković.
Svi oni su vezirovali u period samih početaka razvoja Sarajeva, nekoliko desetljeća nakon podizanja prvih vakufa Ishak bega Isakovića uz dolinu rijeke Miljacke.
Pored vakufa koji su ostali iza osnivača našeg grada, u vrijeme Gazi Husrev bega živi i veliki vezir Rustem-paša Opuković, sultanov damad (perz. – zet Sultana ili zet osmanlijske porodice). Erhan Afjondž i Smail Balić pišu kako je rođen oko 1500. godine u selu Butmir u blizini Sarajeva, dok Safvet beg Bašagić bilježi da je njegovo porijeklo iz Skradina u Dalmaciji pa ga zbog tog podatka često i Hrvati smatraju svojim vezirom.
Tome u prilog ide i bilješka Ivana Kukuljevića koji je zapisao da je Rustem paša sin Blagoja Opukovića iz Mostara, iako izvori ove tvrdnje nisu precizni. Iz svega se da zaključiti da je najbliže istini da je Rustem paša rođen u Sarajevu, a u prilog tome ide i zapis Hamdije Kreševljakovića koji navodi kako je Rustem pašina sestra Nefisa imala kuću u Inhanaginoj ulici u mahali hadži Ejnehana na Vratniku (na mjestu današnje Lubine).
Ona je svoju kuću preko opunomoćenika prodala za 1200 srebrenih akči kako bi se odselila u Istanbul kod brata Rustema.
Još u ranom djetinjstvu doveden je u Istanbul kako bi se školovao i kasnije služio Sultanu. Sultan Sulejman II ga je smatrao razboritim, punim vrlina i veselog duha, pa pristade da mu Rustem paša bude zet i dade mu ruku princeze Mihrimah, kćerku sultanije Hurrem.
Godine 1544. je imenovan prvi put za velikog vezira, dok se drugo imenovanje desilo 1555. godine gdje je na tom položaju ostao sve do svoje smrti 1561. godine. Ukopan je u Istanbulu, u dvorištu Šehzade (Yeni sultan Mehmed) džamije, uz mezar svog sina na čijem nišanu nije bilo imena, pa se pretpostavlja da je vjerovatno umro kao dijete.
Iako je pogrešno, često se u literaturi može naći uz njegovo ime i još jedno prezime – Čigalić. Prezime Čigalić se nalazi na nišanima Rustem-pašinih srodnika, a koji su pokopani u mezarju uz džamiju princeze Mihrimah, Rustem-pašine supruge, na Uskudaru.
Prema Hamdiji Kreševljakoviću, potomci Sinan paše Čigale nazivali su se Čigalićima, te je neko od njih morao doći ženidbenim putem u rodbinske veze sa potomcima Rustemova zeta Ahmed paše, pa tako njihovo prezime je preneseno i na Rustem pašu.
Veliki broj službenika je radio unutar njegove rezidencije, u pojedinim periodima i do 2.000 muškaraca i žena. Njegove dužnosti su bile raznovrsne, od vođenja procesa suđenja u ime Sultana, vođenja vojnih pohoda i sklapanja mirovnih ugovora sa drugim državama, do kontrole trgovaca, zanatlija, cijena, vakufa i slično.
Ibrahim Pečevija je zapisao da je Rustem paša u vakuf ostavio 8.000 kaligrafski pisanih Kur’ana, 300 komada draguljima ukoričenih Kur’ana, biblioteku sa preko 5.000 knjiga, 2.900 konja, 1.160 deva i još mnogo novca, dukata, dragulja, odjevnih predmeta…
Rustem-paša je izgradio mnoge vakufe na Balkanu, Turskoj, Mađarskoj, Jerusalemu, Egiptu i Medini. Što se tiče Istanbula, u njemu je podigao jednu džamiju, jednu medresu i biblioteku, pet hanova i dva hanska mesdžida te dva mekteba.
U Medini je dao podići dvanaest džamija i mesdžida, sedam mekteba, trideset i dva hamama, dvadeset i dvije česme, 563 dućana, dvadeset i osam hanova i karavan-saraja i neke druge objekte.
Među svojim vakufima nije zaboravio ni rodno Sarajevo, kojem je u amanet ostavio Brusa bezistan, veliki han na Ilidži, kameni most preko rijeke Željeznice, gdje tako postaje jedan od najvećih vakifa koje je Sarajevo imalo.