Koronavirus nije spriječio sarajevske maturante da ispoštuju tradicije njihovih škola i uživaju u posljednjim sedmicama nastave.
Maturantice Treće gimnazije Elma Slabić , Džejna Fehrić i Ajla Gradišić napisale su tradicionalno pismo svojoj generaciji koje prenosimo u cjelosti:
Negdje između golih lipa što tek u mladom aprilu pokazuju, stidno, svoje prve listove, zazvonilo je, za početak časa, naravno, po ko zna koji put. Još nebrojno puta će zazvoniti tu, zazvoniti, možda ne u pravom smislu te riječi, mijenjat će se zvuk što označava početak i kraj časa, ali uvijek će biti: “Evo, zvoni! “. Stotine novih, velikih imena će požuriti prema kabinetima. Neki će ostati još nekoliko sekundi jer, Bože, hitno je ispričati nešto. Zaključan kabinet nakon zvona okidač je za osmijeh i štopanje famoznih petnaest minuta. Rijetki su oni koji su “dočekali” tih petnaest. Neka vrata se uvijek zatvaraju među posljednjim, a otvaraju prva. “Geografija” piše na ovim. Oni skraćeni časovi nisu neka velika radost, u ovom odjeljenju oni uglavnom i traju trideset minuta. Prošlo je pet minuta od posljednjeg otvaranja vrata. Jasko i Kristijan su stvarno morali kupiti još po dva komada pizze koja vrišti: “Holesterol!”. Na klupi pored kabineta trebalo bi dodati maramice, kečap i nekoliko plastičnih čaša, čisto da oni što zakasne ne zakasne na kašnjenje jer nisu stigli pokupiti maramicu u kantini, recimo. Ostavit ćemo sada Jaska i Kristijana da jedu pizzu. Vrijeme je da se začuje škripanje stolice. Razrednik je privlači prvim klipama, u srednjem redu obavezno jer su one “prve na udaru” pa su uvijek prazne.
” Hajmo redar, ko je odsutan? “.
” Svi su prisutni”. Razrednik pogleda redara ispod naočala dok mu je olovka još uvijek na prvoj liniji rubrike “Odsutni učenici”.
” Alles sind da? A gdje je onda Raščić? “.
” Eto Ibro je odsutan.”
Razrednik upisuje prvog odustnog mahajući glavom jer zna da nije jedino ime što će upisati.
“Dalila je u upravi profesore. ”
” Dobro,a šta je sa Resićkom? “.
” Evo diva upravo javlja da će kasniti. ”
” Kasniti na treći čas? “.
” Znate kako je to sa prijevozom, čas ga ima, čas ga nema. ”
” Vidim joj po adresi da stvarno daleko živi “.
Da li je razrednik upravu?
Pa, zasigurno da nema toliko lipa na Vilsu, mogla bi nam mahnuti sa prozora, usput dovikunuti za koliko dolazi.
Vratimo se priči. Upisano bude tako pola razreda, i onda kao da nekim čudom jedno po jedno počnu dolaziti. Sjećate se Dalile iz uprave? Odlično, evo ulazi i ona.
“Hajde Bublin, sjedi”.
” Jeste me upisali? Izvinjavam se jer kasnim, nije bilo prijevoza! ” *evo sekunda za razmišljanje 🙂*. I tako se narednih 5 minuta nižu opravdanja zašto ko kasni. Da se razumijemo, ove situacije su u ovom odjeljenju jaaako rijetke. Prošlo je pet minuta od posljednjeg otvaranja vrata. Ulijeću Džejna, Aldemar, Malik i Nejra . za sobom nose miris kafe iz Rituala kojeg definitivno treba pripisati kao dio Treće gimnazije. ” Eh ovako, ja vas sve pozdravljam. Danas nam je po rasporedu cas odjeljenske zajednice i ja kao razredni starješina prepuštam vama da predložite o čemu možemo razgovarati danas.” , zatim, pucketajući prstima nastavlja, ” prije toga hajde Kahvedzić, Slabić šta imate novo da kažete razredu? Hajde da čujemo, gdje ste bili? ” Zatim počinje izuzetno zanimljivo, ali u tom trenutku svima predosadno predavanje Elme i Malika o njihovim vannastavnim aktivnostima jer mnogo je važnije konačno započeti temu oko Decembarskih. Nakon mukortpnih 5 minuta predavanja koje je zvučalo kao samo laskanje sebi na trenutke, predsjedavajuća odjeljenske zajednice IV-3 , generacija 2016./2020. otvara prvu tačku dnevnog reda; Decembarski. Oduvijek je postojala teorija da, znate oni redovi u kabinetima, od desetak klupa poredane po dvije jedna iza druge, privlače tri vrste učenika koji budu podijeljeni u : ONI do prozora, ONI do vrata, ONI u sredini. Eh u ovom odjeljenju ta podjela je trenutna. Ako ne promijenite, tokom razrednih rasprava, bar jednom mjesto sjedenja, kao da niste bili tu.
Delić je već izašao pred tablu i drži marker u rukama kako bi pisao uloge, napominjem da još nemamo ni temu predstave.
Trenutak kada svi govore prekine se na sekundu kada Granulo koristeći sarkazam želi skrenuti pažnju na nešto, a naravno, neko se pronađe bespotrebno uvrijeđen. Razrednik već počinje ponovno mahati glavom i prošlogodišnji dopredsjedavajući, Irman Muratović ustaje, uz obavezno pomijeranje karte Južne Amerike leđima, i ko zna koji put napominje: ” Dajte, ba, neka jedno po jedno priča “. Dio razreda je kao užaren, dio spava na ruksacima, dio igra PUBG zahvaljući nesebičnom Meši koji dijeli 3g kada god mu neko uputi i samo emotivan pogled. Uvijek se pronađe uloga za perspektivnog tako da Delić, Hatibović, Alikavazović, računat ćemo i njega iako “nema papir” , kao i Dervić i Hanić na koje su profesori potrošili hemijske pisajući ih ko zna koliko puta u rubriku “odustni učenici” zasigurno su u igri. Zamalo perspektivni, hiperaktivni Fadi vrti pernicu bezbrižan jer zna koliko je dobar glumac, pa je i njemu uloga osigurana. U svakoj predstavi je obavezna i nana pa Dudo može sebi priuštiti malo odmora bez borbe za ulogu i nadmetanje čiji je glas jači , bojeći Dervićeve sveske. Što se tiče Ajdinove sveske… Znate one tanke iz Konzuma što stoje u metalnim kutijama? Eh sve te sveske možete kupiti za jednu njegovu. Belma ne može odoljeti tim divnim mandala crtežima, ali u duhu modernog revolucionara dobaci svoje zlatno mišljenje koje je uvijek primijećeno. U jednom trenutku svi su okupljeni oko Delića. Obavezno neko idući prema tabli isfrustriran jer njegovo ime ne piše pored uloge koju očekuje drmne stol Aldemara koji zaklanjajući sunce , kojeg nema, rukom uputi značajan pogled. Pored njega je Anes koji ne govori mnogo, ali nekako svaki njegov prijedlog se uvaži. Zuko obavezno predlaže ulogu naratora koja naravno bude prihvaćena.
Ian u najzabačenijem kutku razreda, pravit ćemo se da taj kutak postoji, čita knjigu, vjerovatno “How to be a billionaire? “. Svoju karijeru kao uspješni biznismen započeo je prodajom na Olx-u. Usput, ukoliko je nekome potreban usisvač nove generacije, obratite u mu se!
Đulepa i Dreković su već naglasili da ne žele glumiti pa su svoje stolice okrenuli prema Ajli i Nejri u koje razrednik pogleda svako malo uz osmijeh. One su onaj tračak nade da je ovo miran razred. S obzirom da nije izabrana neka velika patriotska tema, Begić se ne nadmeće. Ukoliko se bude trebala spomenuti Bosna, uloga je njegova. Egzotičan Mečkićev (nesuđeni Mačkić po profesorici Filozofije) obećava mu ulogu pseudoarapa, a njegov slavujski glas ne može biti ne iskorišten. Irman već češkajući glavu krajem olovke od ko zna koga smišlja stihove autorske pjesme.
Naravno, Temim sjedi ispod famozne Južne Amerike sa nečijim telefonom u rukama igrajući neku arkadnu igricu keri mora popraviti rezultat nakon što mu je prof. sa prethodnog časa uzela mobitel. S vremena na vrijeme (u 10 minuta) dođe do onog ko je najglasniji ispred table jer je on glavni po nepisanom pravilu i pita da li on šta treba raditi. Ozarenih očiju se vraća kada čuje da ne treba.
Za 5 minuta zvoni što znači da je vrijeme za moliti razrednika da izađemo ranije skupivši se svi oko vrata kao komarci oko svjetla, svjesni da ćemo i ove godine improvizirati tekst i biti prvi koji će osvojiti duplu krunu. Zamalo zaboravih Jaska i Kristijana. Oni čekaju ostale u holu dogovarajući se koju nargilu da uzmu u Mahali kada Kristijanu počne smjena. Kao stampedo izlazimo prvi, jureći stepenicama i beskrajnim hodnikom, prolazimo pored ormarića. Tako žurimo na idući čas pokušavajući porestići vrijeme da što prije idemo kući. U tom trenutku i ne razmišljamo da ćemo za nekoliko mjeseci poželjeti da svaki čas traje što duže, da je put do vrata (izlaska) škole što dalji. Naša vrata su se prva otvarala nakon zvona, a sada bismo željeli da su što duže zatvorena. Sada bismo željeli da se zvono uspava, da smo svi tu zajedno. U tom haosu koji volumo uz razrednika koji je ipak ponosan na nas. I tako, historijski IV-3, onaj razred čija su se vrata posljednja zatvarala, otvarala prije zvona, upisali su svoja imena na listu onih kojima će srednja škola ostati kao najljepši period života, zauvijek nedostajati. Zamislite, škola će nedostajati onima što su jurili niz stepenice i smišljali kako da ne budu na nastavi. Ali zato, imamo najbolje sportiste, i političare i buduće inžinjere, biznismene, i zamislite, sigurno ćemo svi biti uspješni i uvijek brinuti jedni o drugima!
Veliko hvala i razredniku, Abidu Zukiću!