Gejše, profesionalne japanske zabavljačice tradicionalnom japanskom umjetnošću obavijene su velom tajne već stoljećima. Ova misteriozna stvorenja predmet su divljenja, ali i osude mnogih.
Pojam “gejša” je sastavljena iz gej, što znači umjetnost ili umjetnosti i ša, što znači osoba, nastala je u dijalektu Tokija i preuzet u brojne druge jezike.
Gejša je žena koja proučava drevne umjetnosti i japanski ples i glazbu. Uspješna gejša mora biti graciozna, šarmantna, obrazovana, duhovita i lijepa. Osim toga treba znati pjevati, plesati, slikarstvo, kaligrafiju, ceremoniju čaja, mora znati svirati šamisen, ručni bubanj, flautu i druge muzičke instrumente.
Mora znati razgovarati o aktualnim društvenim zbivanjima, i posjedovati znanja o književnosti.
Obuka tradicionalno počinje sa šest godina, šest mjeseci i šest dana. Ali to je sada moguće u dobi od 16 godina i obično traje pet godina.
Gejše obično nastupaju kod proslava ili skupova, te u čajnim-kućamaili tradicionalnim japanskim restoranima. Rezervacije se mogu ugovoriti u kenbani, odnosno u “gejša agenciji”, koja organizira događaje i upravlja rasporedom za nastup i trening.
Ona je iluzija savršene žene i njezina odjeća i šminka je upravo takva da muškarcima zaista izgleda kao takva, da bi muškarci zauzvrat bili pak kadri platiti koliko treba da gejša bude prisutna na njihovoj zabavi, te da udovoljava njihovim hirovima.
Iako je u zapadnjačkoj kulturi gejša često poistovjećivana s prostitutkom, ona je u Japanu doživljavana u potpunosti drugačije, jer je ondje pojam neuhvatljive ljepote. Gejša na zabavi zabavlja plesom, pjesmom, čitanjem, pričanjem priča, razgovorom i flertom, no njezina prisutnost na zabavama nema nikakve veze sa seksom. Gejša s muškarcima smije razgovarati o svemu, kako od najobičnijih trivijalnih tema, tako i o ozbiljnim političkim pitanjima, što je predstavljalo veliku stvar u doba kad ostale žene nisu smjele ni glasati.
Gejše u smislu u kojem ih danas poznajemo pojavile su se u Japanu početkom 18. stoljeća. Dotad je bilo nezamislivo da se žena zabavlja na muškim zabavama, te su prve gejše zapravo bili muškarci koji su bili također posebno obučavani da održe zabavu.
O tome kako i zašto su se pojavile ženske gejše postoji niz priča, pa tako neki kažu da je skupina ženskih umjetnica ukrala prostitutkama posao na jednoj zabavi na kojoj su trebale plesati i pjevati, dok drugi kažu da je sve krenulo od jedne prostitutke koja se zaposlila kao gejša zbog dodatne zarade, no budući da je postala jako popularna ženske gejše su postale tražene.
Vlast je, da bi gejše odvojila o prostitutki, zabranila spolne odnose na takvim zabavama, te je uvela pravilo da gejša ne smije sama ići na takve zabave. Gejšama je određena posebna odjeća i šminka, te mnoga druga pravila koja su umjesto da im otežaju učinile ih upravo još traženijima. Popularnost tog zanata navele je mnoge Japance da prodaju svoju djecu u okiye – kuće gejši, gdje su one obučavane za to da postanu gejše već od dobi od pet, šest godina. Danas mnoge djevojke u Japanu same odluče da žele postati gejše, jednako kao što neke odluče postati liječnice.
Obučavanje gejše
Nakon što se djevojka prijavi u okiyu da postane gejša, te ako je ondje prihvate, počinje njezina obuka. Na čelu okiye nalazi se okami ili okasan, što na japanskom znači majka, a radi se o ženi koja plaća njihovu obuku i brine se o njima. Sam trening traje oko šest godina tijekom kojih se djevojke obučava umjetnosti, glazbi, plesu, ceremonijama pijenja čaja, hostesiranju i jeziku. Za vrijeme tih šest godina dio vremena gejša živi u okiyi te provodi toliko vremena ondje da okiya za nju predstavlja drugu obitelj.
Gejša najčešće specijalizira samo jednu umjetnost poput pjevanja ili plesanja, ali mora savladati sve da bi uspješno završila obuku koja je navodno iznimno teška, te je svega mali broj djevojaka uspješno završava. Gejšu uče bontonu i gracioznosti, no također i kako laskati sramežljivom, kako nezainteresiranom ili arogantnom muškarcu s jednakim uspjehom.
Za vrijeme treninga gejša se naziva maiko što znači pripravnica, a za to vrijeme mora imati i onesan – stariju sestru odnosno mentoricu koja je upućuje u sve. Maiko i onesan se združuju ceremonijom u kojoj obje popiju tri gutljaja sakea, a maiko preuzima ime koje će koristiti kao gejša, a koje se izvodi iz imena njezine onesan.
Onesan kao mentorica brine o njezinoj obuci, te je vodi sa sobom na zabave na kojima ona zabavlja, a maiko samo stoji sa strane i uči kako se to radi. Nakon godina treninga kad je maiko usavršila tajne zanata, izvodi se eriage – ceremonija u kojoj maiko simbolično zamjenjuje svoj crveni ovratnik bijelim i službeno postaje gejša.
Raditi kao gejša
Gejša se unajmljuje za zabave kao hostesa. Najčešće se radi o zabavama poslovnih ljudi koji pokušavaju sklopiti posao, a gejša je znak prestiža. Ona se pokazuje kao pokretač zabave, drži do kulture i umjetnosti, želi ugoditi klijentu i potvrditi da on ima novaca, budući da danas jedna gejša za dva sata zabave po gostu dođe od 200 do 300 dolara, s tim da na zabave uvijek dolazi više gejši, a na zabavi dobivaju i velikodušne napojnice. Gosti na zabavi se mogu napiti i raditi stvari koje je u njihovoj kulturi inače možda nepristojno, budući da su zabave uvijek tajne i da gejša ne smije pričati o njima.
Gejša mora biti registrirana kao takva da bi uopće smjela raditi. Osim što pjeva i pleše, gejša mora i paziti na goste da im bude ugodno te da se ne svađaju, a ako do svađe dođe mora ih znati pomiriti. Za vrijeme cijele zabave gejša hoda na nožnim prstima, tako da za nju zabava zaista predstavlja radno mjesto, a ne dobar provod. Gejša se smije, ako to poželi, upustiti u seksualnu vezu s mušterijom, no to nije provod za jednu noć. Tu se radi o trajnoj vezi koja započinje ceremonijom sličnoj japanskom vjenčanju, u kojem se gejša i njezin danna- zaštitnik, obvezuju jedno drugom. Ukoliko žele prekinuti vezu, pokreće se postupak razvoda.
Gejšin život
Gejša živi u matrijarhatu, budući da u okiyi nema muškaraca, te sve rade i vode žene. No postoje pravila kojih se gejša mora držati i ako ih prekrši može izgubiti dozvolu za rad, primjerice ako uvrijedi gazdaricu kuće u kojoj se održava čajanka. Gejša može biti isključivo slobodna žena, a ako se odluči službeno udati mora se prestati baviti tom profesijom.
Gejšin život izgleda otprilike ovako: djevojka koja odluči postati gejša pomaže maiko i gejši u okiyi te obavlja njihove kućanske poslove ne bi li je ovi zadržali. U dobi od 15 godina ceremonijom mishedashi dobiva mentoricu i postaje maiko te sljedećih pet do šest godina uči. Nakon toga ceremonijom promjene ovratnika koja se naziva eriage, maiko postaje gejša.
Gejša godinama radi u jednom jedinom okrugu, a živi u okiyi iz koje se smije preseliti u vlastiti stan, jedino ako pronađe svog dannu. Hiki-iwai ceremonija posljednja je ceremonija u gejšinoj karijeri u kojoj je se razrješava dužnosti nakon čega ona može pokrenuti svoju okiyu ili se jednostavno prestati baviti tim poslom.
Danas sve manje žena u Japanu odabire tu profesiju, te se zbog emancipacije žene žele baviti drugim djelatnostima, dok je gejša ostala samo simbol egzotike dalekog Japana i elegancije i kulture koju su gejše predstavljale. Premda neupitna ostaje činjenica da je i danas san gotovo svakog muškarca da, ako posjeti Japan, na svoje oči vidi umjetnost zabavljanja jedne gejše.
Izvor: Funkymem.com