Do drugog razreda osnovne škole naučio sam sve što je trebalo da naučim o bontonu u javnom prevozu.
Da se ulazi na prednja ulazna vrata, da se ustaje starijima, trudnicama, ženama s malom djecom, da se ličnim stvarima ne zauzima mjesto za jednu osobu. No, krenimo redom.
Često slušam od svojih prijatelja koji su putovali po Evropi i vozili se njihovim gradskim prevozima, kako je sve uređeno, nema gužve, ulazi se na prva vrata, kupi se karta, ne zadržavaju se kod vozača nego se kreću prema izlazu i sve je tip-top. Nema grafita, potpisa markerom il poruka poziva na sex i neduhovith fraza.
Pitam se zašto je kod nas to teško, šta se razlikujemo od te Evrope? Zar je teško ući na prva i kretati se prema izlazu da bi lakše na kraju i izašao na svojoj stanici? Pada mi samo jedna riječ na pamet, mentalitet. Razumijem da je potrebno da smo svi kao jedinke isto usmjerene, da isto razmišljamo prilikom korištenja javnog prevoza, da dvadeset ljudi koji čekaju tramvaj krenu ulaziti na prva i kretati se ka izlazu. Gledam i po sebi.
Daleko od toga da sam savršeni putnik, primjer savršenog putnika. Ne radim ni ja to jer sam dio krda. Mogao bih se držati reda ali problem je unutar samog vozila jer svi stoje i izlaze gdje im je bliže, a najčešće na prva vrata. Volio bih da je drugačije. Ovako smo naučili i ovako funckioniše. Da je sve po nekim pravilima, k’o biva, nastao bi haos. Gužva i samo gužva. Nemamo kulturu ponašanja ni kad je prelazak ulice u pitanju.
Ustupanje mjesta starijima, trudnicama, ženama sa malom djecom, odnosno neustupanje, odnosno kuliranje da nisu tu je krajnji bezobrazluk, neodgoj ili nešto treće. Svjedočim tome svakodnevno. Da napomenem, ne generalizujem, najčešće su mlađe osobe toliko drčne da pogledaju gore opisane kategorije društva, a da nemaju primisli da treba ustati i ustupiti mjesto.
Ni osmijeh nije naodmet. Važnije je gledati u mobitel sa nabijenim slušalicama u ušima, pregledavati foto album, praviti selfije, igrati igrice i šta to toliko važno ima na internetu da ne može sačekati nekih deset minuta? Gledam ih i sjetim se one “Karma is bitch” i kako će im se vratiti kad budu imali osamdeset godina, ako požive toliko. Da se razumijemo, nisam savršen putnik, ne kupujem kartu osim ako baš moram, ulazim na vrata koja su mi bliža i na ista izlazim ali mi se nikad nije desilo da ne ustanem nekome kome je potrebno, nekome na kome se vidi da ne može stajati čak i ako insisitraju da ne treba.
Sve može ali vidjeti nekoga da stoji sa štapom pored tebe koji sjediš ili čak trudnicu i da nemaš nikakvu reakciju je bojim se znak da smo duboko zabrazdili jer kaže na jednom mjestu “svaka osoba zna barem najopćenitije osnove bontona”. To se uči prilikom odrastanja, i podrazumijeva se kao dio odgajanja djeteta. Djeca se uče ponašanju prilikom objedovanja, komuniciranja s odraslima, druženja s vršnjacima.
Vrhunac svega je bio kad je jedna starija gospođa ustupila mjesto drugoj starijoj gospođi pored sve te omladine.
Također, do drugog razreda osnovne škole, naučio sam da se prilikom ulaska u javni gradski prevoz, koji je poprilično ispunjen brojem ljudi, ruksak koji se nosi na leđima skine i drži uz nogu da ne bi zauzimao mjesto jednog čovjeka, između ostalog i da ne udariš nekoga tim ruksakom u svojoj kretnji.
Znam da je danas teško i mobitel i ruksak držati u ruci plus držati se za rukohvat pa neka njega na leđima, a ako koga udarim ili prikliještim nema veze, iskulirat ću. Tako možda razmišljaju mlađe osobe koje vidim kako bez pardona, ulaze, guraju se, gaze da bi došli do njima odgovarajućeg mjesta. Ili se to danas ne uči u školama, ili im niko kod kuće nije rekao šta i kako treba ili jednostavno svako fura svoj film i misli na svoj komoditet.
U svemu ovome, naravno, ima izuzetaka i rijetkih primjera bontona pa se vrati neka nada da ćemo u budućnosti biti sretnije društvo, mirne glave, gledajući oko sebe, pazeći na okolinu i na kraju doprinijeti zdravijoj atmosferi življenja.