Band “Azra” je bio predstavnik cijele jedne muzičke epohe, te je bio sastav talasa koji je bio vrlo popularan tokom 1980-ih godina na području bivše Jugoslavije.
U djelu “YU 100: najbolji albumi jugoslavenske rock i pop muzike” uvršteno je čak 5 Azrinih albuma, od kojih su 3 među prvih deset.
Frontmen Azre bio je Branimir “Johnny” Štulić za kojeg se smatra da je bio najpoznatiji član banda, basist je bio Mišo Hrnjak, a bubnjar Boris Leiner. Muzički kritičari danas često znaju Azru imenovati kao “obaveznu muzičku lektiru”.
Prvi singl snimaju 1979. godine s Huseinom Hasanefendićem – Husom (Parni valjak) kao producentom, koji je ujedno svirao gitaru. Još su im pomogli i Zlatko Miksić – Fuma (Parni valjak), Mladen Juričić (Film) i Relja. Na tom singlu su izašle pjesme “Balkan” i “A šta da radim” koje su potakle i prve pozitivne kritike. Ubrzo nakon toga im se pridružio i basist Mišo Hrnjak. Na ljeto iste godine grupa svira po trgovima, na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namjernom publikom.
Debi album Azra snimaju 1980. godine pod producentskom palicom veterana Drage Mlinarca. Album se smatra jednim od najjačih debija u našoj rock-muzici, te im osigurava vodeće mjesto na domaćoj rock-sceni. Štulićevi tekstovi su usmjereni na mogućnost komunikacije i njezinu nužnost (“Uradi nešto”, “Vrijeme odluke”), odnosno ljubavne tematike (“Gracija”, “Tople usne žene”), ali sa posebnim, sebi svojstvenim izričajem.
1981. godine kao uvod za novi album Azra objavljuje singl “Lijepe žene prolaze kroz grad”, kojeg također producira Hus i svira gitaru u maniri britanske blues-scene. Nedugo zatim izdaju novi dupli album “Sunčana strana ulice”, sa raznovrsnijim temama. Prvi put Johnny ubacuje i komentare političke naravi (“Užas je moja furka”, “Kurvini sinovi”).
U ljubavnim pjesmama (“Između nas”, “Ne reci mi dvaput”, “Gospodar samoće”, “Sunčana strana ulice”) uvodi i puhačke instrumente u izvedbi Sedak-Benčića, Vlahovića, Santre i Juričića. Na albumu su značajne i pjesme u kojima Johnny obrađuje svoju urbanu paranoju (“Odlazak u noć”, “Kad Miki kaže da se boji”), te one u kojima obrađuje problem individualne zapostavljenosti (“Pametni i knjiški ljudi”, “Pit – i to je Amerika”). Producent albuma je Branimir Štulić što će kasnije uostalom i redovito činiti.
Iste godine grupa održava sedam koncerata za trostruki živi album Ravno do dna. Osim starih pjesama tu je i mnoštvo novih ostvarenja (“Ravno do dna”, “Nedeljni komentar”, “Ostavi me nasamo”, “Sjaj u kosi”, “Plavo – smeđe”). Ovaj album je snimka čitavoga koncerta u Kulušiću u Zagrebu 1981., a po neposrednosti i energiji glazbe pruža pravu sliku Azre toga razdoblja.
A 1982. godine izdaje se i drugi dupli album Filigranski pločnici te treći singl, u kojima Štulić od izravne energične emotivnosti prelazi prema prikazu unutrašnjeg emotivnog stanja, ali s određenom distancom. Album sadrži političke (“Tko to tamo pjeva”, “68”., “Pavel”, “Gorki okus”), ljubavne (“Kao ti i ja”, “Volim te kad pričaš”), te pjesme u kojima se Štulić okomljuje na standardne društvene norme (“Put za Katmandu”, “Strah od smrti”, “Život običnog tempa”). Na albumu veliki značaj imaju puhački instrumenti u izvedbi Miroslava Sedaka-Benčića