Nakon što je američki ambasador u BiH Eric Nelson za Glas Amerike rekao kako je vrijeme za reformu Ustava BiH, mnogi političari su reagovali na izjavu.
Vladajuće bh. stranke žele promjenu Ustava, ali u različitim smjerovima.
Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik je za promjenu Ustava, ali da se u njega ugradi rečenica „pravo na samoopredjeljenje“.
Stručnjak za ustavno pravo i advokat Nedim Ademović za BUKU je rekao kako izmjena Ustava BiH odavno nije pitanje diskrecije, već međunarodna i pravna obaveza Parlamenta BIH.
“Naša država već ima veliki broj međunarodnopravnih obaveza da Ustav BiH uskladi sa međunarodnim standardima. Prema tome, promjena Ustava BiH je stara hipoteka vladajućih stranaka međunarodnim sudovima i međunarodnim institucijama po osnovu davno dospjelog duga. Nažalost, građani BiH, kao nosioci demokratije, ne vrše prinudnu naplatu tog duga, već dopuštaju da se obaveze gomilaju, gledajući kako BiH gubi međunarodnopravni kredibilitet.“
Portparol SNSD-a Radovan Kovačević je ranije izjavio kako je pravo na samoopredjeljenje već ugrađeno u Ustav BiH kroz Međunarodni pakt o političkim i građanskim prvima, dok je za SDA neprihvatljivo da se u novi Ustav ugradi rečenica koja garantuje pravo na samoopredjelje.
Za Ademovića je pokušaj da ustavne promjene uslovljavaju uvođenjem tzv. prava Srba na samoopredjeljenje do odcjepljenja putem referenduma, trudeći se da bude korektan u komentaru, pravni non-sense i apsolutno neustavan zahtjev.
Dodaje da je Ustavni sud BiH davno odlučio da je isključivo BiH, a ne konstitutivni narodi u BiH, jedini nosilac suvereniteta.
“Nadalje, Ustav BiH daje pravo konstitutivnim narodima punu ravnopravnost na cijeloj teritoriji bez bilo kakvog prava na teritorijalnu integraciju ili separaciju. Međunarodnopravne konvencije, uključujući i Međunarodni pakt o političkim i građanskim prvima, koji su dio Ustava BIH, nemaju supremaciju nad ostatkom Ustava BiH. I, konačno, da razjasnimo stvar do kraja. Pravo narôda na samoopredjeljenje, kao kolektivno pravo, jeste dio palete prava Međunarodnog pakta o političkim i građanskim prvima. Međutim, ono ne daje pravo narodima na teritorijalnu secesiju ukoliko je narod priznat kao takav u jednoj državi, ukoliko narod kao zajednica uživa pravo razvoja u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu u toj državi, ili ukoliko mu se sistemski ne ugrožavaju ljudska prava i slobode u nekoj državi. Prema tome, pravo na teritorijalnu secesiju naroda u okviru prava na samoopredjeljenje se gleda kao zadnja solucija u situaciji činjenja teške nepravde prema jednom narodu“, objašnjava Ademović.
Izjave dužnosnika SNSD-a Ademović posmatra kao odraz velikog neznanja međunarodnog prava.
Banjalučki profesor Ustavnog prava Mile Dmičić na ustavno pravo o samoopredjeljenju gleda iz posve drugačijeg ugla. Smatra da je opravdano reagovanje iz Republike Srpske na, kako kaže, “sve šire i učestalije protivdejtonske, protivustavne i protivpravne akte stranih i domaćih činilaca koji, ostvarujući starateljsku i kontrolnu funkciju nad ovom državom i njenim građanima, traže ustavne promjene, a ne njenu izgradnju i čuvanje na evropskom putu, urušavajući i mijenjajući bez saglasnosti dvaju entiteta i tri konstitutivna naroda, kao i bez pristanka potpisnika i garanata međunarodnog mirovnog sporazuma, koji je obezbijedio neprekinutost, odnosno kontinuitet međunarodnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, a time i Republike Srpske u njenim okvirima, na načelu međunarodnog prava ‘provoditi, a ne mijenjati’ međunarodne ugovore.”
Dmičić tvrdi da konstitutivni narodi, sa građanima i Ostalima u BiH, u skladu sa načelima Ustava i međunarodnih dokumenata, koji promovišu prava naroda i koji su dio ustavnopravnog sistema i mehanizama ostvarivanja zaštite kolektivnih i individualnih ljudskih prava i sloboda, mogu koristiti pravo na samoopredjeljenje, u skladu su sa Dejtonskim mirovnim sporazumom. Samim tim, poruke iz Republike Srpske, tačnije poruke SNSD-a, smatra legitimnim.
“Osnovno je poštovanje načela međunarodnougovornog prava, a prije svega, međunarodne ugovore i konvencije, koje su snagom ustavne norme u ovoj zemlji dobile formalni ustavni karakter, što to ima šesnaest međunarodnopravnih instrumenata iz Aneksa 1 uz Ustav Bosne i Hercegovine koju imaju isti ustavni rang kao i ostali dijelovi Ustava Bosne i Hercegovine. Zato, formalnopravno, najvažnije načelo Dejtonskog mirovnog sporazuma, u prvom redu Aneks 4, Ustav BiH i njegov Aneks 1 – Dodatni sporazum o ljudskim pravima, koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, kao kolektivno pravo utvrđeno je Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (član 1) , a koji glasi: “Svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje (samoodređenje). Na temelju toga prava oni slobodno određuju svoj politički status i svoj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj”, kaže Dmičić.
Dmičić apeluje da i politička, i stručna, i naučna javnost konačno moraju postići punu saglasnost o programu, sadržaju i pravcima ustavnih promjena, odnosno mogućeg donošenja novog najvišeg pravnog akta ove zemlje.
Sadržaj teksta ipak govori da smo daleko od toga. Dvije strane koje različito gledaju na isti problem –diskriminatorski ustav- bez želje da približe stavove. U praksi, kada se o ustavnim promjenama počne govoriti, stavovi parlamentarnih stranaka sve su udaljeniji.