Postoje mnogo mitova koji neopravdano prate djecu koja odrastaju u obitelji u kojoj nema mlađe ili starije djece, mitovi kao što su da jedinci nikad ne nauče dijeliti, nemaju razvijen osjećaj empatije, te su razmaženi i slično.
Psihologinja Susan Newman kaže da su i danas najčešći mitovi oni koji kažu da je jedino dijete u obitelji razmaženo, agresivno, nesocijalizirano ili usamljeno.
Tako je mit o tome da su jedinci razmaženi vjerojatno najrasprostranjeniji. Ipak, da tome nije baš tako ide u prilog i činjenica da prilično razmažene djece ima i u obiteljima s više djece, piše 24 sata.
Newman, autorica knjige o zadaćama roditeljstva s jednim djetetom, kaže da su brojna istraživanja posljednjih 30 godina poništila mitove o jedincima te da se oni ne razlikuju u ponašanju od vršnjaka. Njihovo ponašanje najvećim dijelom ovisi o odgoju.
Dugo se smatralo da su jedinci manje komunikativni od druge djece jer nemaju braće, ali ta djeca se komunikološki gledano najnormalnije razvijaju jer komuniciraju s drugom djecom u parku, vrtiću, školi ili tijekom igranja.
Sljedeći mit odnosi se na čestu frazu “jedinci su usamljeni“, ali psihologinja kaže da je istina potpuno drugačija. Najčešće vole biti u društvu druge djece baš zato što nemaju braću i sestre, te se stoga više od drugih trude biti prihvaćeni u igri i općenito u društvu.
Stereotip da djeca jedinci šefuju svima oko sebe također je vrlo prisutan, no naređivanje drugima, baš kao i zahtjevnost ili razmaženost, jednako postoji i u obiteljima s više djece. Djeca to rade toliko koliko im roditelji dopuste. Također su i zahtjevni do granice tolerancije roditelja, što ne ovisi o broju djece u obitelji.
Biti jedinac nosi i neke pozitivne stvari. Istraživanje provedeno 2010. godine u Velikoj Britaniji pokazalo je da su mnoga djeca, žrtve maltretiranja starije braće i sestara, bila duboko nesretna, za razliku od jedinaca koji su pošteđeni takvih iskustava.
Čak trećina djece tvrdi da ih starija braća i sestre ponekad udaraju, uzimaju stvari te govore ružne riječi.
Jedan od razloga zašto su jedinci samouvjereni jest to što nisu prisiljeni boriti se s braćom. Znanstvenici tvrde da borba za roditeljsku pozornost te nužnost dijeljenja slatkiša i igračaka može biti razlog zašto su jedinci sretniji od djece s braćom i sestrama.
Također, obitelj se ne može birati, a neka se djeca baš nikako ne slažu. Nesuglasice i svađe, pokazala su istraživanja, vrlo stresno djeluju i na roditelje, pa oni često odustaju od pokušaja da poboljšaju situaciju, ostavljajući djeci da to sama riješe.