Koliko god ih često doživimo, uvijek se iznenadimo kada se usred skoro pa pustinjskih vrućina nebo zacrni, prolome se munje i gromovi a vjetar fijuče kao na otvorenom moru, piše BBC na srpskom.
Ljeto je godišnje doba kada se bježi u hlad, od vrućine, ali i od oluje i njenih pratećih pojava – sijevanja, munja, grmljavine, pljuskova i grada.
Tokom ljetnjih oluja nisu rijetki ni obilni pljuskovi, a ni grad, a karakteriše ih pojava na manjim, lokalnim površinima, munjevito premještanje brzinama i do 80 kilometara na sat, a mogu da izazovu ogromne štete kako po poljoprivredne usjeve, tako i po živote ljudi i životinja.
Otkud obilne padavine i nemirno nebo u sred ljeta?
„Uslijed velikog zagrijavanja dolazi do isparavanja vodene pare koja se penje u visinu jer je lakša od vazduha i i u višim slojevima atmosfere se hladi i kondenzuje formirajući oblake. Što je temperatura viša, veća je šansa da do tog procesa dođe”, objašnjava za BBC na srpskom profesor Vladan Ducić.
Zahvaljujući savremenim meteorološkim radarima moguće je pratiti i prognozirati vremensku nepogodu na nekom području i za sat vremena.
„Grmi, sijeva, vrijeme se mijenja”
Pljuskovi, grmljavina, munje i grad su olujne pojave koje ne biraju mjesto – pogađaju i selo i grad, i prirodu i betonske građevine.
Munja nastaje u oblacima zbog razlike u naelektrisanju izmedju zemlje i unutrašnjosti oblaka.
„Kada razlika u naelektrisanju između podloge iznad koje se oblak kreće i baze oblaka dostigne određenu vrijednost, onda dolazi do oslobađanja električne struje – oslobađa se munja”, kaže Ducić.
Iako se u narodu termin „grom” upotrebljava za skoro svaku olujnu pojavu, on je samo zvuk koji proizvodi munja.
Mnoge plaši i sijevanje – pojava unutar oblaka koja nerijetko najavljuje oluju, a vidi se samo noću ili u sumrak i svitanje.
„Munja ne stiže do tla, već se elektricitet oslobađa u samim oblacima”, objašava Ducić pojavu sijevanja.
Zablude o olujama
Postoje brojne zablude o olujama, pretočene i u narodne poslovice i vjerovanja.
Ducić kaže da je poslovica da „munja nikada ne udara dva puta u isto mjesto” jedna od zabluda i da se takvi udari često događaju.
„Skoro svake godine u centru Beograda udari munja u najviše zgrade – u Skupštinu, Beograđanku, Politiku, Hram Svetog Save”.
„Grom iz vedra neba” je takođe nešto što se ne dešava u prirodi – ali je zato „moguće da munja ima dug put, i po nekoliko kilometara”, kaže Ducić.
„Munja iz oblaka koji nije direktno iznad nas ne mora da udari ispod samog oblaka, nego se može granati”.
U tom slučaju nebo nije vedro, već je djelimično naoblačeno, objašnjava.
Mnogi vjeruju da su danas oluje češće nego ranije, međutim stogodišnji podaci o vremenskim nepogodama – bilježe se od 1920. godine – pokazuju da rasta broja nepogoda u Beogradu nema.
„Takav utisak se stiče jer je bolji sistem posmatranja. Gušća je meteorološka mreža stanica, a i danas svi snimaju nepogode mobilnim telefonima i kače na društvene mreže i Jutjub”, kaže Ducić.
„Od Svetog Ilije, sunce sve milije”
Oluja i prateće nepogode povezane su i sa vjerskim praznicima, pa se tih dana često ne radi – ni u polju, niti kod kuće.
Neki od praznika su Sveti Ilija – 2. augusta i Blaga Marija, dva dana kasnije.
„To su praznici gdje se ne radi upravo da ne bi grom udario u letinu – da li je u pitanju plast sijena, kuća, okućnica ili stoka, a postoji veliki broj praznika gdje se ne radi da se ne bi napravila šteta u polju”, kaže za BBC na srpskom etnolog Aleksandar Repedžić.
Prema vjerovanjima, Sveti Ilija odlučuje gdje će biti suša a gdje pasti kiše, dok je prema predanju, na ovaj dan, prije podne je ljeto, a poslije podne jesen.
Sveti Ilija je naslijedio brojne osobine staroslovenskog boga neba i groma Peruna, zbog čega ga u narodu još zovu Gromovnik.
Narodno vjerovanje kaže i da je Blaga Marija sestra Svetog Ilije, pa na ovaj praznik oluje nisu neuobičajne jer – „brat i sestra razgovaraju”.
„Vjerovanje je modifikovano, ali ljudi uglavnom ne rade na velike praznike – posebno kada se radi o gromu i vjetru, a ide se čak i dotle da se ne uključuje mašina za veš”, naglašava Repedžić..
Kaže da i među Vlasima, u istočnoj Srbiji, postoji običaj sprječavanja oluje gdje se voda sipa u čašu i govori „kako se rastura ova voda, tako da se rasture i kišni oblaci”.
Postoje i narodni običaji kojima se priziva kiša, a najpoznatiji su dodolski rituali.
Dodole – mlade devojke obučene u poderanu odeću, sa vijencima na glavama i buketima cvijeća u rukama, igrajući prizivaju kišu.
Repedžić tvrdi da ovaj običaj više ne postoji i da je nestao „modernizacijom i elektrifikacijom” sredinom dvadesetog stoljeća.