Na portalu Variety.com, jednom od najznačajnijih filmskih portala, objavljena je kritika filma “Quo Vadis, Aida?” rediteljice Jasmile Žbanić.
Možda je najteži zadatak s kojim se susreće bilo koji filmaš koji pokušava prikazati zločin suočavanje s mnoštvom informacija, koje je nužno sažeti, a da se ipak ne ispusti ništa važno. Da bi se priopćio opseg ratnog zločina poput genocida u Srebrenici, u kojem su 8.372 civilna stanovnika ovog bosanskog grada, uglavnom muškarci i dječaci, ubijena od jedinica vojske bosanskih Srba u julu 1995. godine, platno mora biti široko.
Ali često taj opseg može značiti nižu rezoluciju kada uvećavate, pri čemu se pojedinačna ljudska priča gubi u pikselima. Međutim, rediteljica Jasmila Žbanić uspijeva zapanjujuće dobro postići ravnotežu ovih elemenata u svojoj duboko uvjerljivoj, mučnoj i emotivnoj filmskoj drami “Quo Vadis, Aida?“. Ovaj film nas podsjeća na to da je svaka od 8.372 žrtve genocida, pojedinačno, eksponencijalno umnožavanje užasa zločina.
Majčinski instinkt
Najnadahnutija kreativna odluka u ovoj oprezno fiksionaliziranoj verziji istinitih događaja dolazi u liku glavne junakinje filma Aide, lokalne Srebreničanke koja radi u nizozemskoj bazi UN-a u kao prevoditeljica, a igra je s apsolutno uvjerljivom mješavinom plemenitosti i snažnog majčinskog instinkta glumica Jasna Đuričić. Aidina pozicija razotkriva neefikasnu birokratiju UN-a, koji nije adekvatno odgovorio na srpski upad u grad, koji je, navodno, bio pod njihovom zaštitom.
S druge strane, ta ista pozicija otkriva njenu ulogu supruge i majke, postavljajući tako njen lik na razmeđu lične i institucionalne odgovornosti pred stravičnim događajem. Njezina pozicija je na neki način uporediva s onom rediteljice Žbanić, koja je kao autorica filma dužna kontekstualizirati širu priču, ali koja kao osoba koja je za vrijeme genocida živjela pod opsadom u Sarajevu također ima lični odnos prema onome što se događalo u Srebrenici.
Zbog svog “privilegiranog” položaja (propusnica UN-a koju nosi oko vrata poprima gotovo mitsku važnost dok ona s njom prolazi kroz prepreke koje drugima određuju život ili smrt), Aida ima neuobičajen pristup lokalnoj komandi UN-a koju predvode nizozemski pukovnik Karremans (Johan Heldenbergh) i njegov zamjenik Franken (Raymond Thiry). Bez oslobađanja od lične odgovornosti, ovi muškarci i ostali vojnici, ljekari i prevodioci koji su Aidine kolege i prijatelji u bazi UN-a, Žbanićkinim složenim, ali jasnim scenarijem pokazuju da su u nemogućoj situaciji. “Mi imamo pravila. Mi slijedimo pravila”, kaže joj Franken kao odgovor na njena očajna nastojanja da spasi svoju porodicu. Ali kad se suočite s neprijateljem koji ne poštuje pravila, zar poštovanje naredbi izdatih iz političkih razloga, koje će okončati živote hiljada ljudi, neće postati vaš grijeh?
Niko sigurno ne zna kamo ih vode, ali vozači se vraćaju izgledajući ukleti, pušeći kroz prozor i izbjegavajući poglede
Kad Karremansovi nadređeni ne izvedu obećane vazdušne napade, srpske snage pod vođstvom Ratka Mladića (Boris Isaković), ratnog zločinca i po zlu već tada poznatog generala, neometano ulaze u grad, a kolona izbjeglica se pojavljuje ispred UN baze tražeći zaštitu. Jedan od Aidinih sinova, sedamnaestogodišnja ambiciozna rock zvijezda Sejo (Dino Barjović), ostvaruje relativnu sigurnost u haosu pred genocid.
Ali njen suprug, direktor škole Nihad (Izudin Bajrović) i uplašeni stariji sin Hamdija (Boris Ler) isključeni su, zajedno s hiljadama drugih – biblijskim prostranstvom ljudskog koje stoji prženo velikom ljetnom vrućinom pred kapijom UN baze.
Tako započinje serija eskalirajućih “Sophijinih izbora” za Aidu, čiji je posao komunicirati sve nemoćnije i ponekad dokazivo lažne, u konačnici fatalne naredbe UN-a svojim prestrašenim susjedima i poznanicima, istovremeno pokušavajući proširiti zaštitu UN-a na svoju porodicu, isključujući one druge. I to je sve prije nego što se Mladić neizbježno pojavi u bazi i počne nemilosrdno dijeliti izbjeglice prema spolu i tjerati ih na transporte. Niko sigurno ne zna kamo ih vode, ali vozači se vraćaju izgledajući ukleti, pušeći kroz prozor i izbjegavajući poglede.
Estetizacija zločina?
U toku su rasprave oko mogućnosti estetizacije zločina, koje se periodično ponavljaju na festivalskim sesijama, kao što je to bio slučaj i prošle godine u Veneciji s filmom “Oslikana ptica” ili naslovom “Ozračeni” Rithy Panh s Berlinskog filmskog festivala 2020.
Žbanić je izbjegla ovu zamku snimajući daleko jednostavniji i neukrašeniji film, koji je nenametljivo, ali inteligentno fotografirala DP Christine A. Maier, ali ipak stvara opipljivo intenzivirajuću dramu, potpomognutu triler ritmovima montaže Jaroslawa Kominskog. I takvo kakvo je pripovijedanje priče pronalazi prostor za detalje koji dodaju emocionalnu i povijesnu oštrinu filma: izgaranje Nihadovog ratnog časopisa; zezanje pripadnika srpske vojske koji su prije rata bili Aidini studenti; način na koji razmetljivi Mladić velikodušno dijeli kruh, toblerone i Coca-Colu porodicama koje će uskoro poslati u smrt.
Genocid u Srebrenici postao je predmet intenzivne politizacije, sve do mjere poricanja, na sve to moralna jasnoća Žbanićkinog filma djeluje poput prijekora. Ovdje se ne radi o historijskom revizionizmu, naprotiv, “Quo Vadis, Aida?” ne prepravlja historiju, već se fokusira na borbu žrtve, ne samo na masakr nego i širinu zla institucionalnog neuspjeha i internacionalne ravnodušnosti.
Film završava intenzivnim i dirljivim monologom, koji daje nadu u kooperativnu budućnost i koji očituje bol i vapaj za preživjelima koji i sada moraju živjeti uz one počinitelje koji nikada nisu izvedeni pred lice pravde, ovo je emotivna rekreacija na skoro beznadežne dileme koje nikada nisu trebale postojati, situacije koje se nikada nisu trebale dogoditi i ljudsku katastrofu koja se nikada ne smije zaboraviti.