Ovaj britanski strip autor, anarhista, okultista, muzičar, pisac i sve između rođen je 18. novembra 1953. godine u Northemptonu. Za svoje mjesto rođenja je, inače, izuzetno vezan; i dalje tamo živi i rado je viđen gost lokalnih pabova, koje često posjećuje da pijucka čaj.
Mur potiče, važno je reći, iz radničke klase – otac mu je radio u fabrici piva, a mama u štampariji, i odrastao je u jednom od najugroženijih krajeva Northemptona. U tom kraju je i krenuo u osnovnu školu, gde je počeo ludački da čita. Za svoje abnormalne čitalačke navike čak je skovao i riječ: omniread, iliti svaštočit. U to vrijeme počinje i da se zanima za stripove, i, kako smo pronašli negdje podatak, navlači se prvo na Fleša i Fantastičnu Četvorku. Upravo zahvaljujući svojoj ljubavi prema čitanju, po završetku osnovne upisuje ekskluzivnu gimnaziju (na engleskom grammar school, pojam koji je kod nas nešto teže prevodiv).
U toj školi ga je dočekao veliki šok – bio je njihov najgori đak! Otprilike u ovo vreme Mur počinje da otkriva pojam i značaj klase u Velikoj Britaniji, kao i ideju klasne borbe; sve ovo će malo kasnije inspirisati njegova docnija, ekstremno levičarska usmjerenja. Ako znate nešto malo o Alanu Muru, onda sigurno znate da je on dosta često nadrkan i ima prilično uvjerene, razvijene stavove o gotovo svemu, tako je već, na primjer, u ovoj gimnaziji razvio svoje vjerovanje da je obrazovni sistem osmišljen tako da indoktrinira djecu da budu tačna, poslušna, i da se naviknu na monotoniju.
Otkrio je skriveni plan nastave! Uzevši u obzir da je bio tinejdžer ranih sedamdesetih, otkriće LSDa bilo je još jedno poučno i novo iskustvo, pa je neko vrijeme uz školske obaveze dilovao štošta, mada za sebe kaže da je bio najgori diler na svijetu. Bio je toliko loš, zapravo, da su ga veoma ubrzo skontali, izbacili iz škole, a direktor je poslao depeše drugim obližnjim obrazovnim ustanovama da se na Alana Mura kao đaka stavi embargo.
Za sve ovo vrijeme, Mur aktivno razvija svoje kreativne sposobnosti. Na samom početku svog interesovanja za strip, bio je autor i tekstova i ilustracija u svojim djelima; tek mnogo kasnije počeo je da sarađuje sa profesionalnim ilustratorima. Još šezdesetih započeo je svoj fanzin, koji je nazvao „Embryo“, a motao se i oko Laboratorije umjetnosti u Northemptonu, lokalnom ogranku organizacije koja je u Londonu privukla ljude poput Joko Ono i Dejvida Bouvija.
Zanimljivo je što u ovo vrijeme, Mur nije smatrao da mu je ime dovoljno upečatljivo da se probije na engleskoj sceni mi se sa ovim uopšte ne slažemo, te se zabavljao izmišljajući opskurne pseudonime. Jedan od njih bio je „Kurt Vile“ sa naglaskom na značenje riječi „vile“ kao opak ili gadan, a drugi je bio Džil d Rej, prema srednjevjekovnom francuskom čedomorcu kome se divio (?!) pod imenom Žil de Re.
„Maxwell the Magic Cat“ bio je jedna od najranijih stripova kojima se bavio i za koji je zarađivao, a iako je bio naklonjen ovom serijalu, u jednom trenutku naprasno ga je napustio, jer su novine za koje je stvarao širile anti-homoseksualnu propagandu. Uskoro se pridružio timu „2000 AD“, najdugovječnijeg britanskog sci-fi magazina. Brajan Boland, Nil Gejmen, Mark Milar – samo su neka od imena koja su tamo počela da pišu. U isto vrijeme počinje da radi za magazin „Warrior“, gde se bavio avanturama tzv. Marvelmena, također znanog i kao Miriklmena.
Miriklmen razvio se iz serijala posvećenog Kapetanu Marvelu, a koji je prvobitno neovlašćeno izlazio u Engleskoj od 1944. do 1953. godine. Nakon tužbe koju je podnijela DC kompanija, priča je povjerena Miku Englu, koji je od Kapetan Marvel templejta izradio Marvelmena. Bila je to priča o mladom novinaru, koji, umjesto čarobnjaka, sreće astrofizičara koji mu daruje nadljudske moći, ne magijom, već posredstvom atomske energije. Magična riječ Marvelmena bila je „kimoto“: „atomik“ unazad. Da, zvuči pomalo jeftino, ali to je zato što su stripovi iz tog vremenskog perioda to i bili – prevashodno zabava za klince. Upravo od Murove generacije počinje doba preporoda stripa, period u kome on stiče reputaciju „osme umjetnosti“.
Nakon propasti prvobitnog izdavača Marvelmena, magazin „Warrior“ otkupio je prava na ovog lika, i darovao ga Muru. Otprilike u ovo vrijeme, Mur je shvatio da ne može da piše i crta u isto vrijeme, te počinje da sarađuje sa drugima, u slučaju Marvelmena (kasnije Miriklmena) bio je to Geri Lič. Iako je postao svjestan da nije naročito dobar ilustrator, Mur, ipak, ima veoma vizuelnu maštu, i autoritativno diktira sve detalje svojih kreacija: detaljno opisuje kako kadrirati strip radnju, kako podijeliti stranu, koju paletu koristiti, i kakvo osjećanje kod čitalaca bi trebalo da izazove konkretan kadar… Ovo bi objasnilo zašto mu svaki novi strip ilustruje neki drugi lik!
Spomenuli smo na početku teksta da je Mur i muzičar. U ovo vrijeme (pričamo o početku osamdesetih) on osniva i bend sa Dejvidom Džejem iz „Bauhausa“, koji se zove „The Sinister Ducks“, u prevodu „Opake patke“ (ili… „Opatke“?) Složimo se da naziv grupe kida. „Opake patke“ izdale su, nažalost, samo jedan dupli singl, ali su kasnije ponovno sarađivali u istom sastavu, sa nešto zrelijim imenom: „Dejvid Džej i Alan Mur“.
Paralelno sa radom za Warrior i cvjetajućim interesovanjem za pačje pjesme, Mur je radio na još jednom stripu: „V kao Vendeta“. Mur je zaista bio scenarista rijetke nesreće: pisao je odlične stripove koji nikada nisu ekranizovani kako valja, pa onda on mora da se tih ekranizacija konstantno odriče u javnosti. Ta kleta sudbina zadesila je i „V kao Vendetu“, strip koji je smješten u drugu polovinu 90-tih i predstavlja kulminaciju tačerovskog režima. (Film je to, naravno, okrenuo na Ameriku 2020-ih.) Dakle, početkom osamdesetih u Murovom radu imamo dvije strane novčića: u „Vendeti“ on u prvi plan ističe sopstvena političa uvjerenja, dok u „Marvelmenu“ radi prema predlošku sa licenciranim likom, te se snalazi kako zna i umije ali ne izlazi iz određenih granica.
S Murovim prelaskom u „DC Comics“ ’83-te dolazimo do nekih kapitalnih djela. Kao i sa Marvelmenom, biva mu povjeren već postojeći lik – „Swamp Thing“, ili „Stvorenje iz močvare“. „DC Comics“ zapravo dovlači Mura u priču kao dio grupe engleskih autora, kojima su dati različiti serijali B-produkcije, s idejom da ne mogu ništa više da zaseru nego što je kompanija već zasrala. E, ali onda Alan Mur od Stvorenja iz močvare pravi Čudo iz močvare! Ukratko: u pitanju je bio serijal o naučniku koji je radio na biorestorativnoj formuli, kuća mu je bila raznijeta, sav u plamenu upao je obližnju močvaru i iz nje izašao sjedinjen s muljem, granjem, krečom, itd. Prve priče u serijalu pripadaju klasičnom treš hororu, s malo paranormalnih elemenata; to nije bio superherojski strip ali je imao ponekog dodira sa njima. A Mur je, u jednoj riječi, nakon svog dolaska razorio postojeći koncept i ubio Stvorenje iz močvare!
Par godina nakon što je krenuo da piše „Stvorenje“, Mur je počeo da radi i na svom magnum opusu – „Watchmen“ ili „Nadzirači“. Kod nas su ih u prvom izdanju nazvali „Kontrolori“, a objavio ih je „Beli put“ u fantastičnom rasprodatom izdanju astronomskih cijena.
(U međuvremenu, „Čarobna knjiga“ je izdala novo, pristupačnije izdanje ovog stripa, kao i luksuzno izdanje na uvećanom formatu, po uzoru na DC Absolute ediciju.)
„Nadzirače“ je crtao Mel Gibons, a bojio Džon Higins. Objavljivani su ’86-te i ’87-te u oko 12 brojeva, i to je i dalje jedini strip koji je ušao na listu najboljih romana Njujork Tajmsa, i potpuno je suvišno reći da se smatra Murovim najvažnijim djelom. „Nadzirači“ su sa sobom donijeli novo, drugačije posmatranje superherojštine, a često ih stavljaju rame uz rame s „Povratkom mračnog viteza“ Frenka Milera i „Mausom“ Arta Špigelmana.
„Nadzirači” su osmišljeni kao kritika/satira priča o superherojima i američkog društva osamdesetih, a zanimljivost je i da ovaj serijal u okviru DC-ija predstavlja univerzum za sebe. Mur postavlja centralno pitanje: šta radiš kada imaš previše moćnu skupinu oligarha?
U svijetu u kome više nema kriminala, makar ne na tom masovnom, superherojskom nivou, i gdje je historija kakvu mi poznajemo značajno izmijenjena zahvaljujući postojanju ovih super-bića (Vijetnamski rat, na primjer, ima dosta različit i brutalan kraj u Murovom univerzumu), istražujemo sudbine grupe nadljudi. Strip je pun simbolike, simetrije, igranja sa formom, kako narativnom tako i vizuelnom, a naročit ikonički značaj igra zakrvavljeni smajli, koji potcrtava atmosferu mračnog egzistencijalizma. Kako se u standardnim superherojskim stripovima likovi obično svedu na svoje natprirodne sposobnosti i maksimalno dvije karakterne osobine, „Nadzirači“ nude i maksimalno individualizovan pristup svakom od antijunaka u priči, te imamo čitavu galeriju ludih likova.
Ovaj strip već 30 godina dobro šljaka, to jest ostao je veoma rezonantan, te se i danas čita, analizira, i u tome se duboko uživa. Zek Snajder, čovjek odgovoran za travestije kao što su „Superman vs. Batman“ i „Justice League“ napravio je po njemu i film, koji je, iako je adekvatno prenio strip na ekran u vizuelnom smislu, također u potpunosti promijenio kraj (i poentu!) priče. I, naravno, sva zanimljiva moralna trvenja junaka su omašena u potpunosti. A za to nema opravdanja!
U saradnji sa DC-ijem Mur je uradio još neka kultna izdanja vezana za, između ostalog, „Green Lantern“-a i Supermena. Supermena je, naročito, uzeo pod svoje, iako je napisao svega dvije priče: „For the Man Who Was Everything“, gde je radnju centrirao oko rođendanske žurke ovog superjunaka, i „Whatever Happened to the Man of Tomorrow“, koju je napisao kao posljednju priču o Supermenu, u kojoj on dobija svoj sretan kraj. Po uzoru na Murovu priču, Nil Gejmen je svojevremeno napisao finalnu Betmen priču: „Whatever Happened to the Caped Crusader“. A kada smo već kod Betmena, Mur je napisao i „Ubistveni vic“, strip koji rutinski ulazi u vrhove svih Betmen rang-listi. Baveći se Džokerovom prošlošću, Mur postulira da je dovoljan samo jedan, dovoljno loš dan da od dobre osobe napravi psihopatu.
„Ubistveni vic“ izašao je 1988. godine, a Alan Mur je otprilike u isto vrijeme skontao da sve što pokušava da uradi u svetu superherojskog stripa publika većinski ne kapira, te odlučuje da više neće da radi sa tuđim likovima i serijalima, već da sva njegova dijela budu originalne tvorevine. Baca se, tako, na pisanje „Iz pakla“, crno-bijelog stripa koji je dugo vrijeme izlazio kao dodatak u novinama. I o ovome smo ranije pisali.
A kako to izgleda kad se Alan Mur fokusira na ženske junake? Hajde da razmotrimo djelo čija je ko-autorka i ilustratorka Murova druga supruga Melinda Gebi: „Lost Girls“. Mur je ovo svoje ostvarenje prokomentarisao suhom doskočicom: „Mi da smo rekli da je umjetnost, rekli bi da je pornografija. Ovako smo mi rekli da je pornografija, a oni su rekli da je umjetnost.“
„Lost Girls“ je trodjelni strip koji se zasniva na originalnim pričama o Alisi iz Zemlje čuda, Vendi iz „Petra Pana“, i Doroti iz „Čarobnjaka iz Oza“. O čemu je riječ? Tri naše glavne junakinje sastaju se u austrijskom hotelu „Himmel garten“ pred početak Drugog svjetskog rata i prisjećaju se svojih prošlosti. Priče obiluju erotičnim detaljima i dešavanjima, a Mur tu nalikuje Anđeli Karter u svom psihoseksualnom pristupu bajkama. Svako poglavlje ilustrovano je drugačijim stilom, koji se ugleda na likovne stilove iz perioda u kome su ove moderne bajke bile bazirane. U Alisinoj priči su paneli ovalni poput njenog ogledala, a Vendi često uramljuju viktorijanski prozori.
Nekoliko godina nakon objavljivanja „Lost Girls“, Mur osniva sopstvenu izdavačku kuću koju naziva „ABC“ – „America’s Best Comics“. Poenta osnivanja izdavačke kuće bila mu je da tvorci stripova budu isključivi vlasnici izdavačkih prava, poučen svojim dugogodišnjim iskustvima. Većinu svojih stripova od tada, do danas, izdaje kod njih.
Postoji još mnogo toga iz Murovog opusa i života, za šta priželjkujemo da smo ostavili više prostora za razgovor: „Liga izuzetnih džentlmena“, „Prometeja“, „Jerusalim“, pa njegovo interesovanje za okultno i za djela H. P. Lavkrafta…