Ovo je slika sa porodičnog izleta koji će se kasnije pretvoriti u horor, počeo je svoje izlaganje na Facebook profil Armen Tatarević. Kasnije ćemo spoznati da je taj status ne samo obišao Bosnu i Hercegovinu, nego i susjedne zemlje.
O okrutnosti koronavirusa saznajemo svakodnevno sve više i više, a ovakve priče prenosimo uvijek jer nekome zaista mogu spasiti život. Čak i onima koji “hinjski” masku nose ispod nosa, ili se smiju osobi glasno jer nosi dvije maske kako bi zaštitila i sebe i druge.
“Prvi izlet 2020. godine, tek četvrto viđanje u godini. Granice napokon otvorene. Nismo se baš ni čuvali, mi smo jaki, vidi nas, momčine i mama zmaj u top formi. Ovo je istinita priča, koju pričam da vam malo otvorim oči. Vama koji negirate, vama koji ne vjerujete, a i vama koji ste svjesni svega, ali vas zaboli dokle god komšijama umiru krave. Dobro je dok vama ne počnu umirati“, piše Armen na samom početku statusa.
“Roditelje i brata nisam vidio mjesecima. Kako je krenulo sranje sa zatvaranjem granica bili smo, kao i svi, primorani na Skype i Viber. Granice se otvoriše i nakon 4 mjeseca se spustih u Bosnu. Organizovali smo porodični izlet na Vlašić, malo spa, malo šetnja, priroda (pojedeš grahčinu sa kobasicom i šetaš 500 metara. Priroda na bosanski). Nakon 10 dana u Bosni, vratih se za Beč i uradih zakonski obavezan test. Odmah isti dan, tačno pred spavanje oko 12 uvečer mi stiže mail. Otvorim aplikaciju, kad crvena velika slova POSITIVE“, piše Tatarević.
Kako dalje navodi nije se toliko brinuo koliko za roditelje, a ono oko čega je brinuo na kraju će se i ostvariti.
“Panika, gušenje, mučnina. Ne zbog mene, znao sam da ću je kad tad pokupiti i da ću je preležati. Ali šta s roditeljima? Oni imaju 53 i 60 godina, valjda će biti ok. I stariji su je preležali i izvukli se. I oni sa oboljenjima, i oni sa karcinomima. Njima neće biti ništa. Ispostavilo se upravo suprotno – virus ne bira. Virus je podmukli seronja koji se uvuče u tijelo i jede vam pluća malo po malo.
Brat i ja smo osjetili prve simptome nakon par dana. Desetak dana sam bio strasno umoran, spavao sam po čitave dane, umarao se na najmanje pokrete. Visoku temperaturu i kašalj nisam imao, ali glavobolja i neki čudan bol u mišićima me drzala bez prestanka. Isto je bilo sa bratom, možda malo jača gripa. Roditelji su počeli dobijati simptome netom poslije nas. I onda počinje pakao“, naveo je.
Doktorica nije vjerovala i nije htjela otvoriti bolovanje
“Oboje su imali iste simptome, ali su se umarali mnogo više. Kroz desetak dana već nisu mogli ni ustajati iz kreveta. Znojili bi se uveče, nisu spavali, a po danu ih toliko boli glava da samo gledaju u prazno. Trebali bi se ići testirati kako bi otvorili bolovanje. Bez pozitivnog testa nema bolovanja, ali kako da se testiraš kada NEMA testova? Nakon deset dana, mama još uvijek iscrpljena i slaba, odlazi porodičnom doktoru na pregled i zahtjev za testiranje. Doktorica joj reče da sjedne 2 metra od nje, samo nek se ne približava. ‘Ma dobro ti izgledas. Nije tebi nista, mogla bi ti u ponedjeljak na posao. Ne mogu ja tebi otvoriti bolovanje samo jer se ti osjecas slabo‘”.
“Pošla je žena kući. Samo tako, pošla je kući. U subotu, sad već 12 dana od simptoma, tata odlazi na slikanje pluća i testiranje. Mama me zove poslijepodne i jedva izgovara ‘sine, trebao bi vidjeti imaš li kakav prevoz iz Beča. Senad ima jaku obostranu upalu pluća. Mora u bolnicu’. Eto, tek su ga tad pristali testirati. Tek tad, a čovjek već razvio obostranu upalu pluća. Nikada nikakvih oboljenja nije imao, nepušači oboje, ma ništa. Taj dan je čekao 6 sati na pregled. Zamislite, čekati šest sati sa obostranom upalom pluća pod koronavirusom. Kad si zdrav ne mozes toliko stajati“, dodaje.
Otac je ipak otišao kući, kako piše Armen, uz propisanu terapiju. Vratio se iz Austrije, te je bdio pored mame kako ne bi prestala disati.
“Pulmolog ga ipak posla kući, da ga ne odvaja od žene koja je slaba. Antibiotici, vitamini i ostale pizdarije. U utorak na pregled, pa vidjeti ima li poboljšanja. Stigoh do njih u subotu uvečer i ugledah mamu blijedu kao Casper. Sva sreća pa ih je brat pazio sve vrijeme, ljudi ne mogu ustati iz kreveta. Nisu jeli ništa desetak dana, a mama je počela dobijati velike probleme s disanjem. Narednih par dana proveo sam spavajući pored nje u sobi, za slučaj da po noći prestane disati. Nestajalo bi joj kisika samo odjednom, zadiše se kao da je trčala oko kuće, do daha jedva dolazi. Žena je do prije 2 sedmice išla tri puta sedmično na trening, radila nekad i dva treninga dnevno. A vidi je sad! U ponedjeljak ujutro oko 3, sjedi na krevetu i gleda me izmorenim očima. ‘Kad će ovo proći? Biće sve dobro, mora. Ja sam jaka, mogu drvo iz korijena iščupati’. ‘Sve će biti dobro mama, spavaj’. Alen isto dođe u sobu i zagrli je. Sve će biti dobro“, priča.
“Narednog jutro smo išli na pregled i slikanje pluća. Već u 9 ujutro je pred COVID ambulantom bio veliki red ljudi. Sestre izlaze i kupe knjižice po principu ‘ko je prvi došao’, pa se ti guraj sa drugim bolesnicima. Ako i nisi zaražen, sada ćes da budeš. Tri sata im je trebalo da nas prime i napišu uputnicu, tri sata. Razumijem da su i sestre i doktori umorni, ali onoliko drskosti ja ne mogu prihvatiti. Igraju se sa životima, kao da stoku raspoređuju okolo. Jedna starija gospođa čeka da uđe kod doktora i stoji. Sestra joj reče ‘šta ti stojiš tu? Hajd sjedi tamo, praviš mi gužvu džaba’. ‘Stojim evo, ne mogu sjediti više. Samo da završim, past ću u komu’. ‘Svi ćemo pasti u komu kad tad. Hajd majke ti sjedi tamo, nemoj mi tu stajati’. Eto, je li to dolikuje razgovoru sestra – bolesni pacijent“, pita se Tatarević.
U jednom trenutku dotakao se i svađe sa doktoricom, ali nije mnogo govorio o tome.
“O mojoj svađi sa doktoricom jer se počela derati na mamu neću puno da pišem. ‘Ja od marta ovdje radim dan noć i ovo je prva kritika koju primam’. ‘Pa možda vam je neko i ranije trebao reći da se ne odnosite prema pacijentima kao prema stoci. Nema na čemu. Koliko god da ste umorni, covid pacijentima je gore. Imajte to na umu’. Ali na kraju krajeva, sistem je kriv, nisu oni. Oni su heroji koji se bore iz dana u dan.
Nakon još tri sata čekanja, dođoše rezultati slikanja pluća. Pulmolog je drugima davao nalaze, a nama doviknu ‘oboje u čekaonicu’. Tata nije dobro, širi mu se obostrana upala. ‘Ali ne kašlje, diše lijepo, mislili smo da ide na bolje’, rekoh. ‘Sine, viđam ovo mjesecima. On nije dobro, vjeruj. Misliš da ide na bolje, ne ide. On mora u bolnicu. Odluka je na vama’. Sad smo već šest sati na nogama, šalju nas iz jedne čekaonice do druge.
Mama je sama rekla da želi da ide, nema šta čekati. Tata je odbijao, ali ga nagovorismo. Da nismo, sada bih drugačiji post pisao. Oboje ih odmah odvedoše. Dovedoh roditelje na kontrolu, a sad ih ispraćam u podrumski ulaz COVID bolnice. Bez stvari, bez ičega. Grlim ih, ne znam hoću li i drugi put imati priliku. Kući smo im brzo spakovali stvari, sve što bi im moglo zatrebati i donijeli u bolnicu. Posjeta nema, pa kese ostavljaš na recepciji. ‘Stvari? Ja sam danas već jednom nosio. Neću opet’ – to je bila reakcija medicinskog tehničara kada smo donijeli kese. Je li teško otići opet na četvrti sprat i odnijeti kese majke ti? Sestra je bila razumiljivija i shvatila da su tek primljeni, nismo ni mogli donijeti ranije. ‘Ovaj put je oprošteno, drugi put pazite kad donosite‘”, priča Armen.
Narednih dana mamu je viđao samo preko kamere.
“Narednih par dana je bilo strašno. Bol, strah, konfuzija. Mamu vidim na kameri sa kisikom u nosnicama. Ona je prošla gore, imala vrlo visoku koncentraciju virusa, koji joj je agresivno napadao pluća, uz to i krvna slika loša. Tata je duže zaražen, virus je slabiji, ali se proširio već obostrano kroz pola pluća. Primali su 6-7 injekcija dnevno, 2-3 infuzije i nekoliko tableta. Po njihovim riječima, njega koju su dobili u bolnici je bila izvanredna. Iz dana u dan su se oporavljali, glas je bio bolji, počeli su jesti i samostalno disati. Ja zaista nisam očekivao tako brz oporavak, već sedmi dan su pušteni kući. Evo, jučer je 7 dana kako su primljeni u bolnicu. Trebala im je bolnička njega i kokteli antibiotika intravenozno kako bi zaustavili širenje virusa. Došli su na vrijeme, da su čekali jos nekoliko dana, bilo bi kasno. Izborili su se za nas. Moje saucesce porodicama preminulih, koji su nažalost izvukli drugi kraj u ovoj borbi“, ispričao je.
Nakon svega ispričanog, Armen je postavio nekoliko pitanja. Kako kaže, prolaze mu kroz glavu posljednjih dana.
1. Gdje su pare? GDJE SU PARE? Zgrade bolnica i domova zdravlja su oronule. Jugoslavija ih napravila, a ovi u 20 godina ne mogu obnoviti bez donacija. Da li je moguće da država živi i diše od donacija? Pa ni prozore promijeniti ne mogu.
2. Zdravstvena njega nije “besplatna“ i to morate shvatiti. Sve vi to plaćate svojim doprinosima kroz platu. Da li su moji roditelji zaslužili onakav tretman nakon 30 godina uplate doprinosa za zdravstvo? Da li su vaši roditelji?
3. Medicinari padaju s nogu. Nemaju adekvatnu opremu, nemaju dovoljan broj radnika, a hiljade mladih ljudi sa završenom medicinskom školom ili fakultetom na birou. Nema se mjesta u budžetu. Pa za šta ima onda? Za još par ministara, vozače i auta?
4. GDJE SU PARE? Svojim očima vidjeh kako postavljaju novi šator ispred bolnice, a u šatoru nekakve oronule klupe i stolice, svaka različita. Vjerovatno ih radnici od kuće donose, jer im je žao gledati kako ljudi stoje satima. Kako će biti tek sad kad počnu hladne kiše i snijeg? U bolnici su sve odjele preuredili u COVID odjele sa intenzivnom njegom i krevetima. Pojedini ljudi nemaju ni deke, samo čaršafe, a nema im ko ni donijeti. Jesmo na to spali, državo, da ni deke u bolnicama nemamo? Na sve pacijente u sobi ima jedna utičnica, za čitav sprat jedan WC. Što plasiraju u medije da imaju dovoljno PCR testova je LAŽ. Svojim ušima sam čuo, što vjerovatno nisam trebao, kako doktorica govori sestri da nemaju PCR testove i da bolovanje od danas mogu otvarati po serološkom testu.
5. Zašto ne dopuštate privatnim klinikama i bolnicama da brinu o COVID pacijentima? Država bi trebala snositi dio tih troškova. Bosanski državni bolnički kapaciteti su istrošeni, dotrajali i nisu dostojni čovjeka. Medicinski radnici u bolnici rade po 8 sati, bez da skinu odijelo sa sebe, bez da idu u WC ili jedu. Sistem zakazuje!
6. Jesu li vam predizborni skupovi ok? Nikome ne bih dao glas ko je pokazao lice na bilo kojem skupu, nikome. Ono još i baklje pali, vijori zastavama. Je li vas nije stid?
7. Koronavirus hara Bosnom i Hercegovinom, hara i više nego što mislite i što ste svjesni. Nemamo testove, niti testiramo dovoljno kako bi znali. Ja sam se u Beču testirao privatno, rezultati došli isti dan, a odmah narednog jutra me zvali iz epidemiološke službe da mi saopšte lošu vijest i pošalju odluku o izolaciji na mail. Brata u Bosni nisu htjeli testirati par dana, a kada su ga testirali, čekao je na rješenje o izolaciji 4 dana. U ta 4 dana mogao je da se kreće normalno, što naravno nije činio, ali ni bolovanje nije mogao da otvori. I tu nastaje problem. Koliko je radnica po apotekama, koliko kasirki, molera, šofera… zaraženo? Koji ne mogu raditi od kuće i strah ih je poslodavca? Mnogo, vjerujte jako mnogo.
8. Mjesta u bolnicama više nema. Imali smo sreće da su ušli na vrijeme, jer smo odmah poslije čuli da treba veza da se dobije mjesto. Zar se i za spašavanje sopstvenog života tokom epidemije treba veza?
9. Država nije Sarajevo, Banja Luka, Mostar. Postoje i druga, manja, mjesta, koja se bore sa nemogućim prilivom kritičnih pacijenata, a para u budžetu za njih nema.
10. Vi što negirate postojanje virusa, pa ne nosite maske i ponašate se kao da se ništa ne događa, bilo bi pošteno da potpišete da nemate pravo na liječenje i državne resurse ukoliko se razbolite. Niste vrijedni ni tog mjesta u bolnici preko veze.
11. I po stoti put – GDJE SU PARE STOKO? Jasno mi je da se talite i kradete na autoputevima, akcizama, zgradama, kapitalnim projektima, ali zar se morate taliti i na respiratorima? Na ljudskim životima? Pa kakav smo mi narod, ako je Fadil mutavi i dalje na vlasti? U Austriji padne vlada zbog jednog videosnimka. Šta je potrebno da se kod nas nesto promijeni?
“Mama i tata su se zajedno razboljeli, zajedno su ušli u bolnicu i zajedno su izašli. Živi i uskoro zdravi. Nastade čak i romantična priča iz nečeg što je moglo da nas ostavi bez roditelja. Za našu porodicu je sve dobro završilo. Molim vas, pazite svoje najmilije. Nije svejedno kada vidiš mamu kako se bori doći do daha. Virus je tu. I ja sam se pitao ‘kako već nisam zaražen, ako je tako agresivan? Nešto ne štima 100%’. I onda je došao, kao podmukli lopov gladan smrti.
What do we say to the God of Death? Not today. Tatarevići – COVID-19 = 4:0“, završio je Armen svoj dugi, ali izuzetno poučan status.