Dunjaluk predstavlja uobičajeno izgovaranje arapske riječi dun’ja, pojma koji se koristi u islamskom vjerovanju za “ovaj svijet“.
U djelu Adisa Ahmethodžića, njegovom “Dunjaluku“ ovaj pojam, ali i samo njegovo djelo pričama nas vode kroz Sarajevo.
Opisujući ljepotu grada Sarajeva, sve ljudske sudbine, ispričane ali i do sada neispričane priče, Ahmethodžić nas vodi kroz njegovo viđenje “ovog svijeta“.
Opisuje sve one teške ljudske sudbine, koje svako nosi onako kako on to zna, a upoznajući se sa njima od samog početka ne možemo a da ne nastavimo dalje čitati.
“Ljudske sudbine su proklete i blagoslovljene u isto vrijeme, a svako nosi svoju najbolje što zna“.
Ahmethodžić nas upoznaje sa univerzalnim ljudskim vrijednostima, koje svako od nas treba da posjeduje, ističući prije svega dobrotu, jer je “malešan dunjaluk za ljudsku dobrotu“.
Kroz mnoge ljudske sudbine, ali i iskustva koja prenosi kao bitan segment izdvaja kako sreća nije u onome materijalnom, već upravo u dobroti, ljubaznosti, poštenju, susretljivosti.
“A što se onih davnih dolara tiče, i danas ih nosim u novčaniku kao sitnu hamajliju, kao opomenu i podsjetnik da sreća nikada nije bila niti će biti u novcima, imetku i posjedovanju“.
I možda je upravo iz tog razloga Ahmethodžić, poznatiji kao Sarajevski John Doe sasvim sudbinski bio osoba kojoj su mnogi pričali o svojim životnim situacijama i bremenima koje nose na svojim leđima, jer dobrota, povjerenje i prave ljudske vrijednosti lako se prepoznaju, unatoč što su dosta rijetki oni koji ih iskreno posjeduju.
Kroz djelo “Dunjaluk“ preovladava i pouka da cijenimo, ali i da najviše vrijedi ono što nosimo u sebi.
Sarajevo, ali i njegovi građani i građanke je grad bogat brojnim ljudskim sudbinama, onim unutrašnjim borbama ali i posebnim šarmom kojim odiše i zrači. Sva ta dobra nužno je cijeniti, a svakako i ukazivati na njih kao što je to učinio i Sarajevski John Doe.
“Stvari prate čovjeka. Izbori puteva ga obilježe, rastanci odrede, savjesti oblikuju. Ono što nosi sa sobom rijetko kad može da izabere sam“.
Čak i najmanje sitnice poput osmijeha upućenog pa i potpunom neznancu mogu uljepšati bar jedan trenutak u nečijem „haosu“ misli sa kojima se bori.
„Jer malo šta insanu može ispuniti dušu, malo šta mu toliko golema rahatluka donijeti, koliko može sitan grumen osmijeha u moru haosa u kojem mu život pluta.“
Ahmethodžić nam opisuje svoju utjehu, šeher Sarajevo. U njegovim neprospavanim noćima i ranim jutrima ističe kako bi teško „izgurao“ da nije Sarajeva, vedrih nebesa i tramvaja, radoznalosti i ljudskih sudbina. Prenosi nam i prikazuje svoja razmišljanja i unutrašnje borbe koje vodi sam sa sobom. Često u svojim izlaganjima ističući kako je nemoguće zaustaviti sve te procese i nalete misli o nesuđenim ljubavima, prijateljima u dalekim zemljama, porodici, bremenima svih nas. Tišinu smatra svojim najboljim pratiocem, u njoj pronalazi kao i mnogi od nas svoj mir, spas.
“Ljudi često kažu kako su im te tišine neprijatne, ali ja u njima nalazim mir i tek tad mogu jasno fokusirati misli na vlastiti svijet.”
A njegovog Sarajeva, uvijek mu je malo. Nemoguće je nagledati ga se, osjetiti ga i doživjeti u potpunosti. Energija koja vlada kroz sarajevske ulice, ali i njegovo omiljeno Vilsonovo šetalište moguća je za opisati kroz njegove riječi, ali koliko god opisujući, ne postoji zasićenje.
Sarajeva, ulica, sokaka, Vilsonovog šetališta, Alifakovca, Imareta, sahat kule, sarajevskih jutara, noći, sarajki, sarajlija uvijek je malo.
Prenoseći na nas svoje utiske, ali zasigurno i snažne emocije koje su osjetne pogotovo čitajući „Vidanje duše“ , „Neru“ , „Fehmu“, Ahmethodžić ukazuje na prolaznost života, na značaj onih ljudskih vrijednosti, jer „ovaj svijet“ nije vječan, a izuzetno su značajni oni postupci koje iza sebe ostavimo.
Svakako i sve ostale priče nisu manje bitne, ali u svakom segmentu postoje favoriti, rečenice, ali i priče koje bude vrtloge emocija preplićući se i potičući nas na razmišljanje, ali i poistovjećivanje sa sudbinama kako Hajre, tako i Esme, nane Fehme, Nere, a naravno i svih ostalih.
Mnogo je još među nama sudbina poput ovih, mnogo je neispričanih priča koje se protežu kroz sarajevske ulice i sokake, a svakako je za očekivati da će nam ih Ahmethodžić u budućnosti nastaviti prenositi na način na koji on to najbolje zna.