Admira Ismić i Boško Bato Brkić rođeni su 1968. godine. Njihova ljubav bila je posebna.
Spremali su vjenčanje, ali nisu bili spremni na agresiju koja će ih nažalost zadesiti. Nakon godinu dana života pod opsadom odlučili su napustiti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, jedini izlaz bio je preko Vrbanja mosta.
Dana 18. maja 1993. godine kada su krenuli u slobodu, oko 17 sati došli su do mosta Vrbanja. Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Metak je bio smrtonosan. Drugi metak je pogodio Admiru. Smrtno ranjena, uspjela je dopuzati do Boška, zagrliti ga. Koji minut kasnije je izdahnula.
Njihova tijela su sedam dana ležala nasred mosta, izvukli su ih pripadnici radnog voda VRS. UNPROFOR je odbio izvlačenje tijela dok se ne proglasi primirje. Nekoliko dana kasnije Admira Ismić i Boško Brkić su prvo sahranjeni na groblju u Lukavici.
Poslije njihova tijela su prebačena u Sarajevo i sahranjena na groblju Lav. Istraga o ubistvu Admire i Boška nikada nije provedena. On će uvijek ostati zapamćeni pogotovo kod sarajevske raje, a Zabranjeno pušenje otpjevalo je i pjesmu kako bi se uvijek mogli sjećati sarajevskih Romea i Julije.
“Ma kakva Julija,
Kakav Romeo
Niko se nije tako volio
I niko nikad neće
Sve dok Miljacka voda teče”.