Tina Pekez ubijena je 1. septembra 1992. godine u Sarajevu. Imala je deset godina.
Sa djecom iz komšiluka tog dana igrala se ispred zgrade u sarajevskom naselju Čengić vila kada su pale dvije granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske koja je pod opsadom držala grad.
Njena majka Ajša Pekez govorila je za Radio Slobodna Evropa, a kaže da bi vrlo često voljela da u svojoj sredini sa svojim prijateljima govori o svome djetetu.
“Znate, kada oni pričaju o svojoj djeci koja rastu, moje dijete nije imalo priliku da raste. Njen život je stao sa deset godina“, emotivno govori Ajša.
Prisjetila se pred kamerama toga dana kada je zauvijek prekinut život jednog djeteta, od 1.600 djece ubijene u Sarajevu.
“Tada je trebao krenuti jedan konvoj na čijem spisku smo bili Tina i ja. Ustale smo ujutro i djeca su već ‘tutnjala’ stepenicama. I moja Tina je izašla. Čuo se prasak granate, jedan pa drugi, čula se graja, šta se to puši, znate djecu radoznalu sa velikim očima. I pored straha djeca imaju radoznalost da vide šta se događa“, govori Ajša.
Međutim, pala je i treća granata.
“Sva djeca uspjela su da se sklone, samo su se geleri granate zaustavili u stomaku moje kćerke“, prisjeća se.
Kao što smo i ranije napisali, Tina je jedno od 1.600 ubijene djece u Sarajevu, a Ajša kaže da bi danas to bila naša snaga.
“Dvije škole djece ubijeno je u ovom gradu. To bi bila naša snaga. To bi bile naše sudije. To bi bio ponos ove države i nas roditelja da smo ih rodili i odgajali“, kazala je.
Ajša danas ima samo uspomene.
Iza Tine je ostala jedna mala plava kutijica, kako kaže Ajša “kao u pjesmi Balaševića”, jedna srebrna kutijica za nakit, prstenčić, privjesak, jedna gumica za kosu i jedan miris kojeg nije uspjela da potroši. Tu su još i neke sitnice, koliko je bilo moguće sačuvati ili imati u grotlu rata, kao i par fotografija.
“Mi nećemo zaboraviti šta se dogodilo. Mi roditelji i svi stradalnici ovoga rata ćemo smoći snage u sebi da sačekamo da se dio pravde zadovolji i da se ljudi koji su to uradili osude. Nama bol neće biti manja, kako kaže Sidran, postoji vrijeme kada duša ciči, bol iz očiju teče“, zaključila je Ajša.