Foto: Pixabay/ Pexels

Kada bi radnici u privatnim firmama radili kao ovi u državnim BiH bi bila na koljenima

Nije tajna da su u Bosni i Hercegovini zaposleni u državnim institucijama “viša rasa”. Ima se, može se, živi se, dižu se krediti, rješava se stambeno pitanje, voze se auta…

S druge strane, hamali, niža rasa, zaposlena u privatnim kompanijama i vlasnici privatnih firmi koje jedva preživljavaju u današnje vrijeme plaćaju takve.

Plaćaju porezima, kojih je na pretek, svaki mjesec za jednog radnika uplaćuje se devet različitih doprinosa, plaća se porez na dobit, plaća se država na različite načine, a rijetko ćemo vidjeti da su takvi protestovali, osim ako ih baš neka teška muka nije snašla.

Onako teška muka, kao ove zaposlene u državnim institucijama i firmama, jer nije im povećana plata jadnima. Pa valja svako jutro ustati, otići na posao autom, popiti kafu, pričati s kolegama pa opet popiti kafu, pa na ovoj žegi otići na doručak pola sata. Ko to nije doživio vjerovatno ne može ni razumjeti kakva je muka sada, pa halo na 30+ stepeni ići na pauzu.

I sve to liči na Nadrealiste i “ONIII IMAJUUU VOOZ”.

I ne bi se mi ni šalili, niti pisali o tome, da nije sve tako čudno i bezosjećajno za one koji “irgete” po 12 sati i opet im nije dovoljno za preživjeti. Dok plate kiriju, režije ne ostane ni za život ako si na minimalcu. Ne sanjaju o autu, rješavanju stambenog pitanja, ako se za dvije do tri plate “skucka” nešto za novi komad odjeće onda dobro i jeste.

A vamo na protestima došli lijepo potamnjeni tenovi s kutijama cigara od 6 KM, lijepo obučeni u košuljice od 100+ KM, traže veće plate. Ne znaju da neko puši “motulju s pijace” za marku.

Pet radnih dana, vikendi slobodni, godišnji odmor zagarantovan, regres, plata uvijek početkom mjeseca, minuli staž. Ustvari četiri radna dana, tri odmora, jer petak se ne može ni računati kao radni dan zbog džume koja počinje u 12 ili 13 sati, pa se ne isplati radi jedne kafe vraćati na posao. Ko će na džumu otići, pa radi sat – dva da se vraća. To se obavezno krene odmah kući, jer se pakuju stvari, mora se na vikendicu.

A hamali vamo, s petka na subotu, isti režim, isto radno vrijeme, gladni i žedni, bez svog krova nad glavom. Nekome u državnoj službi plaćaju kiriju koju ne prikazuje da ne bi porez platio.

Može se razumjeti i da se svako bori za sebe, za svoja prava, niko ne zna kako je onome drugome, ali jedno pitanje želimo svima u državnim službama da postavimo, a to je da li ste svjesni da ljudi u realnom sektoru kada bi radili onoliko koliko vi radite da bi država bila na koljenima za sedam dana.

Jedan čovjek u privatnoj firmi da dođe na posao, popije kafu, ode na pauzu, malo nešto odradi, pa cigara, pa kafa, pa džuma, pa ko bi vam platio poreze, samim tim pokrio i vaše plate. Niti jedna privatna firma ne bi to izdržala.

Zato dragi zaposlenici koji ste imali sreću da ste imali štelu, oca da vam plati posao, daidžu koji zna nekoga i slično, budite zahvalni što ne živite život roba. Znate za šta radite, a budite svjesni i kako i koliko radite. Uživajte u tome što imate, a ne prisjedajte “irgetima” na muku tim protestima koji se mogu kvalifikovati i kao provokacija. Jer zamisli koliko ti dobro mora biti da nasmijan dođeš na protest…