Zar zbog toga što sam gej znači da sam loš čovjek, da sam zarazan, da ne zaslužujem posao, brak, porodicu, da jedino zaslužujem da umrem?
Ovako je započeo svoju ispovijest muškarac koji se potpisao kao “Bezimeni” na magazinu Karike.
Tekst prenosimo u cjelosti uz povremeno cenzurisanje kako objava na društvenim mrežama ne bi bila okarakterisana kao govor mržnje:
Imam dobar posao i solidnu platu. Živim sam. Stan je malen, ali dovoljan za moje potrebe. Zarada je dovoljna da živim normalno i da povremeno priuštim sebi određeni luksuz.
Okružen sam prijateljima i ljudima koji me vole. Reklo bi se da ekonomski nisam ugrožen.
Šta bih još, pitate me?
Želio bih da mogu ovaj tekst napisati pod svojim imenom. Želio bih da se zna ko sam i da sam homoseksualac. Da ne moram da skrivam pogled kada me neko fizički privuče. Da se moj partner i ja ne moramo skrivati kao lopovi.
Šta još?
Želio bih da kada me neko od kolega s posla pita: “Kada ćeš se ženiti?“, odgovorim: “Kada se u ovoj zemlji legalizuju gej brakovi.“ Kada me neko pita: “Jesi li našao curu?“, da odgovorim: “Tražim momka.“
Imam dobar posao. Ali njegova priroda je takva da moram da krijem ko sam. Da sam gej. Jer kada bih otkrio, čitava moja ličnost, sve moje vrline i mane, sve bi to stalo u tu pogrdnu riječ. Pe*er.
Živim sam, ali želio bih da jednom živim s čovjekom kojeg zavolim i koji će zavoljeti mene i da ne moramo da se plašimo da će nas neko ubiti ako se uzmemo za ruke u javnosti.
Da imamo pravo na brak kao što i heteroseksualni parovi imaju. Da možemo da usvojimo dijete, dječaka ili djevojčicu, koje ćemo odgajati zajedno, s ljubavlju, kojem ćemo pružiti sve što je nama pruženo, ali i ono što nije, sloboda i hrabrost da uvijek budu ono što jesu.
Živim pola života, a želio bih proživjeti život u cijelosti.
Moj put k otvaranju je bio mučan. Tek sam u zrelim godinama stekao dovoljno hrabrosti i povjerenja da jednoj heteroseksualnoj osobi otkrijem ko sam zaista.
Od tada se oko mene skupio dovoljan broj bliskih ljudi i ljudi od povjerenja, koji znaju da sam gej i koji me kao takvog prihvataju. Reklo bi se da lijepo živim u svom mjehuru. Ali to je ipak mjehur, u kojem sam zatvoren.
Šta bi se desilo kada bi se probušio?
Poplava prezrivih pogleda s kojima se suočavam svaki dan na poslu, od strane nadređenih i homofobnih kolega koji sumnjaju u moju seksualnost.
Živimo u svijetu u kojem, ako na bilo koji način odstupaš od norme, ti si nakaza, ne bolesnik već zaraza koja se mora što prije istrijebiti.
Desilo bi se ispunjenje moga straha da će me neko na ulici pretući, možda čak i ubiti, neko kome ništa nisam uradio, koga čak i ne poznajem, samo zato što me ne privlače iste osobe kao i njih.
Kako znam da će se nešto tako desiti? I zašto se plašim? Otkud mi povod za to? Pitat ćete.
Znam zato što mi se to desilo, jer sam tako odrastao. U školi i na fakultetu sam slušao predavanja o tome kako su pederi bolesnici i zli. Znam jer sam se svaki dan suočavao s vršnjačkim nasiljem.
Ako mi se nisu rugali, tukli su me. Ako me nisu prezrivo gledali, pljunuli bi mi u lice. Unosili su mi se u oči i krstili kao da sam Satana.
Od krsta ću izgorjeti i nestati, pretpostavljam da su to mislili. Znam jer se i danas suočavam s fundamentalistima koji bi mi sve što imam oduzeli, ali ne zato što ja kao ja ne vrijedim, što loše radim svoj posao ili zato što sam loš prema drugima. Sve bi mi oduzeli, pa i život, samo zato što sam pe*er.
Mi smo demokratsko društvo! Svako ima pravo da između svoja četiri zida radi šta hoće, reći ćete.
Ali ja nisam gej samo između svoja četiri zida. I kada nekoga volim, ja ga ne volim samo između svoja četiri zida. Izađite jedan dan sa svojom suprugom ili sa svojim mužem i zamislite da morate glumiti da između vas nema ničega, jer bi vas, ako bi se to otkrilo, istog trenutka kamenovali.
Ali rekao si da tvoji prijatelji znaju i podržavaju te! Šta ćeš još?
Znaju, ali ne znaju svi, i to najvažniji. Nije isto reći bliskoj prijateljici da si gej i isto to reći majci. Nije isto, jer su starije generacije učene da je to odvratno, da se zbog toga treba ići u zatvor.
Priznati porodici svoju seksualnost ne znači nužno da će te odbaciti, iako se to često dešava, ali znači da će biti povrijeđeni, da će im se srušiti iluzija koju su gradili o tebi, te da će i oni biti žrtve istih napada koje ti svaki dan trpiš.
Jer sramota djeteta je sramota roditelja, a tim veća ako je dijete drugačije, ako odstupa od norme. Možda ljubav neće biti manja, ali to ne znači da ih neće boljeti.
Pitali ste me pitanja koja samog sebe pitam svaki dan.
Moram kriti svoju seksualnost, svoj identitet, svoje ime, da bih mogao “normalno” da živim, ali ovakav život nije normalan. Nije normalno skrivati se i kajati se zbog nečega što niste skrivili.
Nije normalno stidjeti se onoga čega ne treba da se stidite. Nije normalno biti jedna osoba na poslu i među poznanicima, a druga „između svoja četiri zida“.
Ta pitanja me proganjaju svaki dan, ali najviše ona koja upućujem vama.
Ako sam gej, u čemu je problem? Ako volim muškarca, da li to znači da manje ili lošije volim? Zar je grijeh da živim normalno, zaista normalno, ne krijući se?
Zar zbog toga što sam gej znači da sam loš čovjek, da sam zarazan, da ne zaslužujem posao, brak, porodicu, da jedino zaslužujem da umrem?
To su pitanja koja postavljam svaki dan, ali nema nikoga da mi odgovori, jer one koje pitam odgovori ne zanimaju.
Živim svoj život, po parametrima društva, „najnormalnije“ kako mogu i kako se od mene zahtijeva. Krijući svoju seksualnost, svoj identitet i svoje ime. Jer ako sam gej, nemam ime. Ja sam bezimen. Ja sam peder.
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina “Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.