Foto: Screenshot/ BIRN BiH

Video/ Emotivna ispovijest najbolje prijateljice Suade Dilberović o posljednjim danima

Jučer je navršeno 30 godina od početka opsade Sarajeva, najduže opsade glavnog grada u historiji.

U isto vrijeme navršeno je i 30 godina od prvih civilnih ugašenih života, Suade Dilberović i Olge Sučić.

Sandra Banjac Delvecchio, tada najbolja Suadina prijateljica ispričala je svoju ispovijest pred kamerama BIRN-a u okviru projekta “Mjeseci opsade”.

Banjac se prisjetila kako je Suada voljela ovaj grad više nego rođene Sarajlije, te da je govorila da ga nikada neće napustiti.

Suada Dilberović je bila jedna prekrasna djevojka, zaista prekrasna. Ona je bila dobar drug, bila je jako šarmantna i jako duhovita, sasvim normalna djevojka za svoje godine koja je imala velike snove. 

Bila je završna godina medicine i naravno da se očekivalo da se nakon završenih studija vrati u rodni Dubrovnik, međutim, ona je Sarajevo voljela više nego ja koja sam rođena Sarajka i uvijek je govorila nikada neću otići. 

I kao da su joj se nekako te riječi ispunile, ostala je tu zauvijek“, počela je Sandra svoju ispovijest.

Prisjetila se kako su noć prije bile na derneku i kasno se vratile kući, pa je ona kažnjena i to joj je spasilo život. To je bio jedini razlog zašto na demonstracijama nije bila sa Suadom.

Ispod mene je stanovala sa sestrom koja je također studirala medicinu. Kao i svaka tinejdžerka sanjale smo kako ćemo jednog dana biti uspješne poslovne žene, imale smo momke, hodale, gledale kako ćemo uzeti tati ključ od auta i izaći navečer. 

Baš to veče, četvrtog aprila, bili smo u jednom tada popularnom kultnom kafiću na Ciglanama i bio je onako naš sarajevski dernek pravi. Poslije toga smo otišli na dernek kućne varijante i baš smo ‘zaglavile’.

Sutradan, nakon što sam došla kući, imala sam veliki problem sa tatom i znali smo da se demonstracije pripremaju ispred Skupštine i trebali smo svi da idemo, tako smo se i dogovarali. 

Međutim, na sreću, meni moj tata nije dao i stavio me u kaznu jer smo ‘zaglavili’ tu veče i ne odem na te demonstracije. Suada Dilberović otišla je sa našim prijateljima i bili su na demonstracijama. Ja sam tatu molila jedno sat vremena da me pusti i kada me pustio dao mi je auto, sišla sam dole da je pokupim misleći da ću je naći. 

Tada se moglo proći iz ulice kod Unitica iza Holiday Inn-a sa vozilom i samo su ljudi izlazili ispred auta i govorili mi šta radite idite kući, počeli su pucati“, prisjetila se Banjac.

Vrlo brzo saznala je bolne vijesti.

Kada sam došla kući, nije prošlo ni 15 minuta, naš zajednički prijatelj Alen došao je na vrata i nosio mi je Suadin mantil i rekao Suada je poginula. Vrijeme uopće ne liječi rane, bilo je baš šokantno. I tako je počeo rat“, emotivno govori Sandra.

Prisjetila se jednog detalja koji joj je dugo budio sjećanja, te kako je nakon Suade pokušavala da traži prijateljstva ali je to jedno ostalo zauvijek.

Uzela sam njen mantil i odnijela u svoju sobu, ni tati svom ni sestri nisam rekla, jednostavno je to šok bio kao da ne vjerujem. Tu je imala rupu na mantilu, na rukavu, vjerovatno je metak probio rukav i onda je prošao u srce. 

Stavila sam taj mantil u svoju sobu i bio je neki šal koji je skliznuo i tu ostao. 

Onda smo sišli kod Mirze, Suadine sestre, i rekli joj kako je ranjena, pa za jedno sat- dva da je preminula. Prošlo je nekoliko dana ja sam ugledala šal ispod kreveta koji je skliznuo, to mi je strašno bilo, sanjala sam stalno nju, jednostavno sam imala te neke more. 

I cijeli rat poslije tražila sam neko prijateljstvo. Naravno, imam prijatelje, sada jako puno, i tada sam imala, ali nikada kada se otrgne neko drugarstvo iz tih nekih najljepših godina to se ne može namiriti“, zaključila je ona.

Projekat “Mjeseci opsade” predstavlja multimedijalnu internet stranicu koja sadrži 44 intervjua sa građanima Sarajeva koji su preživjeli najgori pakao civilnog društva, konstantnu agresiju, izgubljene članove porodice, glad, neimaštinu, promrzline i nedostatak civilizacijskih uslova za život, neizvjesnost i strah tokom opsade glavnog grada BiH.

Osim činjenica koje su utvrđene u Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a o kojima govore haški svjedoci, ekipa Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je zabilježila sjećanja novinara, snimatelja, umjetnika, muzičara, režisera te drugih građana koji su govorili o nedostatku vode, struje, hrane i grijanja, o rizičnim odlascima po vodu ili drva, tifusu, ukopima pod granatama i drugim nedaćama.

Videi su na stranici poredani hronološki, od aprila 1992. do novembra 1995. godine, a 45. video govori o značaju završetka rata za one što ne pamte bolje, odrasle na mlijeku u prahu i humanitarnoj pomoći, koji dolazak struje nakon života u mraku doživljavaju kao najljepši trenutak u životu.

Kompletan sadržaj multimedijalne internet stranice “Mjeseci opsade”, koja je ralizovana uz podršku Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju (SIDA), možete pogledati OVDJE.