Danas izgleda nezamislivo da gotovo svako naselje u gradu nema svoju školu.
Međutim, samo 150 godina prije, u Sarajevu je bilo teško doći do formalnog obrazovanja, posebno za djevojčice koje su odrastale u strogo patrijarhalnim porodicama.
U periodu u kojem su se granice na Balkanu krojile, kada su pismenost i obrazovanje bili u drugom planu i smatrali se isključivo privilegijom bogatih muškaraca, pojavila se Staka Skenderova, žena hrabrija od svih muškaraca tog doba.
Piše: Tarik Jažić
Staka Skenderova ostala je zapisana u historiji pravoslavaca iz Sarajeva kao prva žena književnica, prva učiteljica, prvi borac za ženska prava i još mnogo toga.
Godine 1857., Staka je u Sarajevu osnovala prvu školu za djevojčice. Škola je imala pet razreda, a izučavali su se slijedeći predmeti: račun, čitanje i pisanje, crtanje, staroslavenski, ručni rad, psaltir, molitvene pjesme i liturgijsko pojanje te časlovac.
Ono što je posebno značajno kada je u pitanju Stakina škola je činjenica da škola nije bila namijenjena samo za pravoslavce, već je bila otvorena i za djevojčice drugih vjera.
Ubrzo su Stakinu školu počele upisivati i mlade muslimanke i jevrejke, a u njenim klupama su sjedile i djevojčice iz nekoliko katoličkih kuća.
Tadašnji sarajevski veliki vezir, Topal Osman paša, prepoznao je brzo značaj jedne ovakve ustanove i podržao njeno otvorenje izdavajući odobrenje za rad prve ženske škole u Sarajevu.
Iako je ova škola bila prvenstveno pravoslavna škola, Topal Osman paša u nju upisa i svoje kćeri, tako davajući pozitivan primjer drugima.
Iako Staka nije bila naročito omiljena među dobrostojećim trgovcima i zanatlijama u Sarajevu, koji nisu mogli prihvatiti da jedna žena radi ono što oni nisu smatrali da je prihvatljivo, ona je svojom hrabrošću i upornošću uspjevala da iz mraka neznanja i nepismenosti izvede generacije sarajevskih djevojčica svih nacija, vjerovanja i jezika…
No, put Stake do uspostavljanja škole nije bio ni malo jednostavan. Prvo je bilo potrebno pronaći adekvatan prostor u kojem će Staka okupljati svoje učenice.
Odlučila se da joj adresa škole bude u prostorijama kuće Stjepe Srškića u blizini stare pravoslavne crkve (danas hostel u zaštićenom spomeniku kulture – kuća Cekovića, ul. Mula Mustafe Bašeskije br. 49 – i o Cekovićima se ima mnogo toga lijepog ispričati, ali to drugom prilikom).
Stakin brat se bavio krznarskim zanatom – krojio je za potrebe turske vojske. Zahvaljujući tome, Staka je vrlo rano naučila turski jezik, što joj je kasnije pomoglo u saradnji s turskom upravom i u njenim molbama i zahtjevima upućivanim istoj.
U početku su najbogatiji sarajevski Srbi zazirali od Stakine škole i svoje kćeri nisu slali u njenu školu, ali je vremenom to jenjavalo, pa je Stakina škola imala sve više učenica. I ne samo srpske, već i muslimanske i jevrejske ženske djece.
Kasnije se ispostavilo da je, pored Turaka, Stakinu školu finansirao i vladika Prokopije, kao i mnoge sarajevske gazde.
Postoje jasni dokazi da je Stakina škola bila i neka vrsta učiteljske škole. Više Stakinih učenica, vremenom, postale su učiteljice u ovoj istoj školi.
Jedan dokument, pismo nepoznatog autora upućeno je Velimiru Gaju u Zagreb, u kojem autor opisuje Sarajevo i kulturnu zaostalost u tom gradu.
U tom pismu on kaže da pored Stakine škole, u Sarajevu nije zatekao nikakvo dobro i napredak u kulturnom smislu.
“No, jedno je, što nam se vrlo daje na čudo. Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla je jedna učiteljka, djevojka po imenu Staka Skenderova, koja nam se čini kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine. Ta usamljenica u pustinji, progonjena po neizobraženom općinstvu, sama otvori djevojačku učionicu.”