Prošlo je 30 godina otkako je granatirana i zapaljena sarajevska Vijećnica – simbol glavnog grada i države Bosne i Hercegovine te hram kulture i pismenosti.
Brojne zvanice danas su u ovoj impozantnoj građevini obilježili ovaj datum, ali se i prisjetili kako je to sve izgledalo 25. augusta 1992. godine kada su u srcu Sarajeva gorjela skoro dva miliona knjiga koje su predstavljale kulturni identitet i historiju BiH.
Tog kobnog i tužnog dana kada je Vijećnica spaljena prisjetio se i Omer Šetić. On je tada 1992. godine bio mladi inžinjer i vatrogasac.
“S obzirom na to da je dosta mladih napustilo našu zemlju tada, ostalo je nas svega 30 i svi mi smo spašavali Vijećnicu tog dana ne gledajući da li je neko inžinjer ili komandir. Mi smo tada svi bili vatrogasci.
Ja sam tada imao 25 godina. Iako je naše radno vrijeme počinjalo u 10:00 sati ujutro, tog 25. augusta gorio je cijeli grad. Bio sam u prvoj vatrogasnoj ekipi koja se vratila sa požarišta u 22:00 sati uvečer. Dispečer nije imao više nikoga na raspolaganju osim tog jednog vozila i ekipe”, ispričao je Šetić.
Kako kaže, kada su stigli na teren, vidjeli su da gori vrh kupole Vijećnice.
“Međutim, zbog nedostatka vozila i ekipa nismo uspjeli taj požar na vrijeme lokalizovati i ugasiti. Agresor se pobrinuo za sve tako da je taj dan zatvorio i vodu i kada smo poslali cisternu na dopunu vode kod Vijećnice na najbliže mjesto, protok je bio veoma loš tako da je dopuna dugo trajala.
Za to vrijeme mi smo silazili u podrumske prostorije i pomagali našim kolegama, umjetnicima i građanima koji su spašavali knjižni fond. Međutim, već je tada bila oštećena kupola, enterijer je bio drveni, požar se velikom brzinom širio i već je bilo prekasno, vatrena stihija je deformisala objekat”, naveo je.
Budući da je osim sarajevskog simbola tu noć gorio skoro cijeli grad, Šetić priča da je s kolegama nastavio gašenje i na ostalim objektima i lokacijama u Sarajevu što je prošlo uspješno i bez ljudskih žrtava.
“Samo je jedan vatrogasac bio povrijeđen. Žao mi je što u tom momentu nismo imali sve kapacitete jer smo vrlo vjerovatno mogli ugasiti požar. Ali ko zna, možda bi onda opet agresor ispalio granate kada bi vidio da nije izvršio svoj cilj”, kazao je.
Noć je bila kada su nastojali ugasiti požar. Kako kaže Šetić, nije bilo struje i do jutra nisu ni znali da stoje tačno na mjestu gdje je pala granata koja je zapalila Vijećnicu.
“A mnogi znaju da agresor kada baci jednu granatu malo sačeka i kada sa okolnih brda vidi da se na tom mjestu gdje je pala okupi dosta ljudi ond ponovo puca nakon čega bude katastrofalnih posljedica.
Na svu sreću to se tada nije desilo. Tada smo vodili prije svega računa o ljudskim životima pa onda o gašenju vatre, ali eto nažalost izgorjelo je preko 80 posto knjižnog fonda.
Obuzimaju me emocije kada sada uđem u Vijećnicu koju sam oduvijek smatrao hramom književnosti, umjetnosti, kulture i snage jer mislim da je to nešto što najviše vrijedi za jedan grad. Vijećnica sada ponovo sjaji i prkosi dušmanima. Nisu nas uspjeli uništiti, ali da sam mogao birati volio bih da se to nije desilo”, ustvrdio je Šetić.
Akademik Enes Kujundžić također sa sjetom i tugom spominje taj dan. Iako nije svjedočio paljenju Vijećnice jer je tada bio sa svojim sugrađanima na Dobrinji, nakon nekoliko dana i pomagao je u prebacivanju spašenih knjiga na sigurno.
“Kada govorimo o jednom takvom kataklizmičkom događaju u kome strada ogromno kulturno bogatstvo jedne zemlje, opet je najvažniji čovjek. Smatram da je zahvaljujući nastojanjima da se okupe ljudi koji su se profesionalno bavili bibliotekarstvom oživljena ova ustanova tokom rata koja se nastavila razvijati u poslijeratnim godinana”, rekao je Kujundžić.
Emocije su, kako kaže, pomiješane nakon 30 godina.
“Prvo mi je drago što je Vijećnica danas ponovo obnovljena i tu je, ali s druge strane, ne smijemo dozvoliti da biblioteke, kao ustanove koje čuvaju pamćenje, budu izložene zaboravu. To bi bila tragedija. A to se može desiti ukoliko se Nacionalna univerzitetska biblioteka u nekom trenutku ne vrati u Vijećnicu”, mišljenja je Kujundžić.
Vraćanje Nacionalne univerzitetske biblioteke BiH u Vijećnicu zagovara i njen direktor Ismet Ovčina.
“Tada je 1992. godine granatirana Vijećnica i spaljena je Nacionalna univerzitetska biblioteka. Vijećnica je bila odlična zgrada dugo je bila dom Nacionalnoj biblioteci od 1952. do 1992. godine sa dokumentom naziva ‘Nosilac prava raspolaganjem’.
Poslije tog rata i ratne situacije, mi smo postali izbjeglice u našem gradu i trenutno stanujemo kao podstanari u Kampusu, a ne u Vijećnici, ali mi nikada nećemo odustati od ove zgrade”, poručio je Ovčina.