Suada Dilberović i Olga Sučić poginule su na današnji dan prije 31 godinu kao prve žrtve opsade Sarajeva, koja je zvanično započela aprila 1992. godine.
Suada Dilberović bila je studentica medicine Sarajevskog univerziteta porijeklom iz Dubrovnika, a Olga Sučić službenica iz Sarajeva.
Suada Dilberović poginula je na tadašnjem mostu Vrbanja kad su snajperisti otvorili vatru na narod koji je 5. aprila 1992. tražio od neprijateljskih snaga da uklone barikade i da se povuku.
Na istom mjestu ubijena je i Olga Sučić.
Suada Dilberović kao studentica pete godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu ubijena je u 24. godini, a u vrijeme pogibije na tadašnjem mostu Vrbanja službenica Skupštine BiH Olga Sučić imala je 34 godine.
Nekadašnji most Vrbanja danas je poznat kao “Most Suade i Olge”.
Hrabrim djevojkama na most je postavljena spomen-ploča, koja je otkrivena 2001. godine.
Imena Suade i Olge upisana su zlatnim slovima, kao i stih: “Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši.”
Napadom na građane Sarajeva i smrću Suade i Olge započela je opsada Sarajeva koja je trajala 44 mjeseca ili 1.425 dana, što je najduža opsada jednog grada u modernoj historiji.
Tokom opsade životi 11.541 građana Sarajeva su nasilno ugašeni, od toga je 1.601 dijete.
U spomen na te dvije žrtve rata most Vrbanja prvobitno je preimenovan 6. aprila 1996. godine u Most “Suade Dilberović”, a 1999. godine u Most “Suade i Olge”.
Video/ Emotivna ispovijest najbolje prijateljice Suade Dilberović o posljednjim danima
Sandra Banjac Delvecchio, tada najbolja Suadina prijateljica ispričala je svoju ispovijest pred kamerama BIRN-a u okviru projekta “Mjeseci opsade”.
Banjac se prisjetila kako je Suada voljela ovaj grad više nego rođene Sarajlije, te da je govorila da ga nikada neće napustiti.
“Suada Dilberović je bila jedna prekrasna djevojka, zaista prekrasna. Ona je bila dobar drug, bila je jako šarmantna i jako duhovita, sasvim normalna djevojka za svoje godine koja je imala velike snove.
Bila je završna godina medicine i naravno da se očekivalo da se nakon završenih studija vrati u rodni Dubrovnik, međutim, ona je Sarajevo voljela više nego ja koja sam rođena Sarajka i uvijek je govorila nikada neću otići.
I kao da su joj se nekako te riječi ispunile, ostala je tu zauvijek“, počela je Sandra svoju ispovijest.
Prisjetila se kako su noć prije bile na derneku i kasno se vratile kući, pa je ona kažnjena i to joj je spasilo život. To je bio jedini razlog zašto na demonstracijama nije bila sa Suadom.
“Ispod mene je stanovala sa sestrom koja je također studirala medicinu. Kao i svaka tinejdžerka sanjale smo kako ćemo jednog dana biti uspješne poslovne žene, imale smo momke, hodale, gledale kako ćemo uzeti tati ključ od auta i izaći navečer.
Baš to veče, četvrtog aprila, bili smo u jednom tada popularnom kultnom kafiću na Ciglanama i bio je onako naš sarajevski dernek pravi. Poslije toga smo otišli na dernek kućne varijante i baš smo ‘zaglavile’.
Sutradan, nakon što sam došla kući, imala sam veliki problem sa tatom i znali smo da se demonstracije pripremaju ispred Skupštine i trebali smo svi da idemo, tako smo se i dogovarali.
Međutim, na sreću, meni moj tata nije dao i stavio me u kaznu jer smo ‘zaglavili’ tu veče i ne odem na te demonstracije. Suada Dilberović otišla je sa našim prijateljima i bili su na demonstracijama. Ja sam tatu molila jedno sat vremena da me pusti i kada me pustio dao mi je auto, sišla sam dole da je pokupim misleći da ću je naći.
Tada se moglo proći iz ulice kod Unitica iza Holiday Inn-a sa vozilom i samo su ljudi izlazili ispred auta i govorili mi šta radite idite kući, počeli su pucati“, prisjetila se Banjac.
Vrlo brzo saznala je bolne vijesti.
“Kada sam došla kući, nije prošlo ni 15 minuta, naš zajednički prijatelj Alen došao je na vrata i nosio mi je Suadin mantil i rekao Suada je poginula. Vrijeme uopće ne liječi rane, bilo je baš šokantno. I tako je počeo rat“, emotivno govori Sandra.
Prisjetila se jednog detalja koji joj je dugo budio sjećanja, te kako je nakon Suade pokušavala da traži prijateljstva ali je to jedno ostalo zauvijek.
“Uzela sam njen mantil i odnijela u svoju sobu, ni tati svom ni sestri nisam rekla, jednostavno je to šok bio kao da ne vjerujem. Tu je imala rupu na mantilu, na rukavu, vjerovatno je metak probio rukav i onda je prošao u srce.
Stavila sam taj mantil u svoju sobu i bio je neki šal koji je skliznuo i tu ostao.
Onda smo sišli kod Mirze, Suadine sestre, i rekli joj kako je ranjena, pa za jedno sat- dva da je preminula. Prošlo je nekoliko dana ja sam ugledala šal ispod kreveta koji je skliznuo, to mi je strašno bilo, sanjala sam stalno nju, jednostavno sam imala te neke more.
I cijeli rat poslije tražila sam neko prijateljstvo. Naravno, imam prijatelje, sada jako puno, i tada sam imala, ali nikada kada se otrgne neko drugarstvo iz tih nekih najljepših godina to se ne može namiriti“, zaključila je ona.