U julu 2023. godine u Landskroni, Švedska, bh, mladoj porodici oduzeta tromjesečna beba, po tvrdnjama porodice, bez konkretnih dokaza za oduzimanje, porodica je pokrenula i Facebook grupu boreći se na taj način za povratak svog mališana.
Idilična, mirna šestočlana porodica sa četvero djece, nastanjena u Landskroni, je u junu 2023. godine primjetila promjene u ponašanju najmlađeg sina Kaana.
Dječak se odjednom počeo kočiti, te su zabrinuti roditelji potražili pomoć u bolnici koja se nalazi u Lundu, Švedska, i tada je majka sa Kaanom ostala na pretragama.
Tokom pretraga ljekari nisu mogli ustanoviti šta uzrokuje kočenja, pa su tražili dozvolu za snimanje glave kod dječaka. Naravno, majka je dala dozvolu i Kaanu je tokom snimanja ustanovljeno krvarenje na mozgu.
Nakon toga su tražili dozvolu snimanja skeleta i tokom tog snimanja nisu utvrđeni lomovi, zagnječenja i slične povrede.
Šta je tačno prouzrokovalo krvarenje ljekari nisu mogli zaključiti, te su izjavili da postoji mogućnost da je urođeno, ali i sumnju da dječak možda ima epilepsiju.
Tragedija mlade bošnjačke porodice se ne završava na tome, naprotiv tu počinje kafkanski proces za njih.
Nakon obavljenih snimaka ljekari su obavjestili socijalnu službu, koja je pod sumnjom za zlostavljanje oduzela dječaka Kaana. Dokaza o zlostavljanju nema, tvrde roditelji, te da su ljekari Kaana liječili lijekovima protiv epilepsije, ali bez obzira ima sumnja socijalne službe.
Kaan koji sada ima pet mjeseci još uvijek je, po tvrdnji roditelja, oduzet i odvojen od njih bez ikakvih dokaza, i roditelji ne znaju kako će se slučaj dalje odvijati. Za socijalnu službu oni su krivi, dok se ne dokaže njihova nevinost.
Ispovijest Kaanove majke prenosimo u cijelosti uz male izmjene zbog čitljivosti:
– Hvala puno na velikoj podršci, hvala vam što ste uz nas.
Ovim putem pokušat ćemo opširnije da objasnimo šta se tačno desilo i kako je došlo do oduzimanja naše bebe od 3 mjeseca!
Naš Kaan, koji je tada imao 3 mjeseca, spavao je i odjednom se probudio u plaču i konvulzijama. Pozvali smo hitnu pomoć koja je došla i odvezla nas u bolnicu u Lundu, gdje smo proveli 3 dana prije nego što su nam dijete oduzeli.
Objasnila sam doktoru kako se to dogodilo. Tog dana su mu radili sve pretrage, i svaki nalaz je pokazao da je sve u redu. Pitala sam doktora zašto je došlo do tih konvulzija, ali nije znao odgovor i nastavili smo s pretragama.
Sutradan je doktorica odlučila napraviti snimak glave, a ja sam pristala jer smo željeli saznati što se zapravo događa. Kada su obavili snimak glave, doktorica je došla u sobu gdje sam bila s bebom i obavijestila me da je snimak pokazao da je dijete imalo krvarenje u mozgu. To me potpuno šokiralo.
Upitala sam je od čega bi to moglo biti uzrokovano i da li će moje dijete imati trajne posljedice. Odgovorila je da sam imala sreće što nisu pustili da idemo kući odmah. Zatim su zakazali snimak djetetovog skeleta, na što sam pristala, a nisam shvaćala što sumnjaju.
Čekala sam doktora da dođe i kaže mi rezultate, ali niko nije došao. Kada je došla treća smjena, medicinska sestra je ušla u sobu i upitala me za rezultate snimka jer doktor nije došao. Tada mi je rekla da na snimcima nema znakova lomova. Bila sam zbunjena jer nisam znala na što se tačno odnosi.
Ujutro su došli doktori i osoblje te su odlučili spojiti Kaana na EEG 24 sata kako bi ga pratili. Držala sam ga u naručju kako bi osjetio moju prisutnost i da će to proći. Toga dana u 14:30 imali smo sastanak s doktorom i pitala sam ih za uzrok ovih problema.
Rekli su mi da je moguće da je urođeno i da bi to mogao biti napad epilepsije. Bila sam uplašena i pitala sam ih o mogućim posljedicama, ali nisu bili sigurni i rekli su da će nastaviti s liječenjem.
U 18:40 su dvije žene došle u sobu gdje je Kaan ležao i predstavile su se kao socijalne službe. Rekle su da su dobile prijavu od doktora koji sumnjaju da smo mi, roditelji, nanijeli povredu djetetu od 3 mjeseca.
Bio je to šok za mene. Kroz suze sam ih upitala kako je to moguće, jer sam živjela za svoju djecu. Zatim su mi rekle da biram: ili ću sada mirno pokupiti svoje stvari i napustiti bolnicu ili će oni to riješiti silom. Rekli su da je druga ekipa socijalnih službi na putu da preuzme moju ostalu djecu koja su bila kod moje majke.
Molila sam ih da mi dopuste da odem kući jer sam bila daleko od kuće, u bolnici u Lundu koja je udaljena oko 35 km. Rekli su mi da ne mogu čekati. Brzo sam stigla kući, a istovremeno je stigla i policijska patrola.
Djeca su bila sretna što su me vidjela i poletjela su prema meni, a ja sam ih grlila i govorila da će mama i tata doći po njih sutra. Nisu znala što se događa.
Moje treće dijete, koje je imalo godinu i 8 mjeseci, bilo je u mom naručju i počelo je plakati. Tada sam upitala socijalnu službu mogu li ih izvesti do njihovih automobila. Jedna od njih je prišla i uzela dijete iz mog naručja, a onda su otišli prema izlazu.
Moje srce se slomilo gledajući kako nepoznate osobe odvode moju djecu, a ja sam bila nemoćna. Pala sam na hodnik svog stana i molila Allaha da mi pomogne. Nakon tjedan dana su mi vratili troje djece jer nisu mogli pronaći ništa protiv nas kao roditelja. Moja kćerka nije govorila 2 dana jer je doživjela traumu.
Tada su rekli da će Kaana zadržati još neko vrijeme. Na sudu smo izgubili prvi spor, ali podnijeli smo žalbu. Naš advokat kaže da je situacija čudna. Slijedeće suđenje zakazano je za 18. oktobra. U Allaha se uzdamo da će pravda prevladati i da će naše dijete biti vraćeno gdje mu je mjesto, pored nas, roditelja njegove braće i sestre. Allahu, ne dopusti da itko ikada prođe kroz ovakvu iskušenje – navodi porodica.