Kod Sameka, Tin napisa najljepše stihove svoje

Augustin Josip Ujević, poznatiji kao Tin Ujević, rođen je 5. jula 1891. godine u malom zabiokovskom gradu Vrgorcu u Hrvatskoj.

U mladosti je imao izrazito buran život, prvenstveno zbog želje da se javno bavi politikom jugoslovenskog integralizma. Već u svojoj 21. godini života biva uhapšen i kažnjen sa tri godine izgona iz Hrvatske.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Odlučuje se da život nastavi u Parizu, što je u mnogome utjecalo na njegovo dalje stvaralaštvo.

Upravo je u Parizu i napisao svoje prve dvije zbirke pjesama “Kolajna” i “Lelek sebra”. Nakon Pariza, Tin je većinu vremena provodio u Beogradu, a zatim i u Sarajevu.

Dolazak u Sarajevo se označava kao prekretnica u Tinovoj biografiji i stvaralaštvu i prelazak u zrelu fazu njegovog književnog opusa. U Sarajevu objavljuje svoje dvije zbirke poezije “Ojađeno zvono” i “Auto na korzu”. U Sarajevu i ostaje sve do 1937. godine, nakon čega se seli u Split, a kraj svoga života provodi u Zagrebu gdje umire 12. novembra 1955. godine.

Svoj boravak u Sarajevu i vrhunac vlastitog stvaralaštva Tin je svakodnevno proživljavao u čuvenoj sarajevskoj kafani “Kod Sameka”, koja je bila u vlasništvu Čeha Alfreda Sameka, čiji su se roditelji doselili u Sarajevo početkom 20. stoljeća i pokrenuli svoju malu gradsku pivnicu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tin Ujević u kafani "Kod Sameka"
Tin Ujević u kafani “Kod Sameka”

Ova pivnica je sve do početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća bila omiljeno okupljalište pjesnika, pisaca, glumaca, novinara i simbol sarajevskog boemskog miljea.

Tin je upravo u ovoj pivnici napisao neke od svojih najpoznatijih stihova. Nakon skoro stotinu godina postojanja, pivnica “Kod Sameka“ prestala je s radom i srušena je, a danas se na fasadi susjedne zgrade, u neposrednoj blizini Sarajevske pivare, nalazi spomen-ploča, kao podsjetnik na ovo poznato okupljalište Sarajlija.

U narodu postoji anegdota kako je Tin uvijek sa sobom nosio Larusseov rječnik i nudio opkladu svim gostima Samekove krčme da se pronađe pojam na francuskom jeziku koji on ne bi znao objasniti. Uvijek bi dobijao opkladu, jedno piće više.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

TIN UJEVIĆ: MOST NA MILJACKI

Satima se oblaci spremaju i kupe.
Vuneni, sasvim blizu gradu
kao haljine zagasite polako se vuku,
skoro na domaku ruku.
Uskoro ćemo biti u oblacima.
Sud, pošta i telegraf, kazalište i Hram
jesu kutije i sanduci nad kojim oblaci kuljaju.

Kušam da liječim oči na oblacima, mjesto na zelenilu flore.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jer su bogatiji nego more
oblaci iz ove gore.
Daj mi k sebi!
Da popravim oči i s njima tmastu dušu,
a što se snebih,
što gnjate prebih,
dok s prašinama mostom vjetri pušu,
da razgledam strasnim okom duboko u tmušu.

Ovo je divna zabačena jesen,
kojom jesam prirodno potresen,
duboko rastresen.

Jesen je zrela kao grožđe loze.
I ja čekam da mi do srca se spusti
Kao zrela kruška usred grudi.

Ona draga srce.
Jesen vodi tiho u zaborav svega.
Jesen na nas lijega.
Ne želim rosne kapi da mi čelo hladi
što ga vjetrić sladi.

Uranjam u ugodnu polusjenu kao u meku fotelju.

Oglas