Augustin Josip Ujević, poznatiji kao Tin Ujević, rođen je 5. jula 1891. godine u malom zabiokovskom gradu Vrgorcu u Hrvatskoj.
U mladosti je imao izrazito buran život, prvenstveno zbog želje da se javno bavi politikom jugoslovenskog integralizma. Već u svojoj 21. godini života biva uhapšen i kažnjen sa tri godine izgona iz Hrvatske.
Odlučuje se da život nastavi u Parizu, što je u mnogome utjecalo na njegovo dalje stvaralaštvo.
Upravo je u Parizu i napisao svoje prve dvije zbirke pjesama “Kolajna” i “Lelek sebra”. Nakon Pariza, Tin je većinu vremena provodio u Beogradu, a zatim i u Sarajevu.
Dolazak u Sarajevo se označava kao prekretnica u Tinovoj biografiji i stvaralaštvu i prelazak u zrelu fazu njegovog književnog opusa. U Sarajevu objavljuje svoje dvije zbirke poezije “Ojađeno zvono” i “Auto na korzu”. U Sarajevu i ostaje sve do 1937. godine, nakon čega se seli u Split, a kraj svoga života provodi u Zagrebu gdje umire 12. novembra 1955. godine.
Svoj boravak u Sarajevu i vrhunac vlastitog stvaralaštva Tin je svakodnevno proživljavao u čuvenoj sarajevskoj kafani “Kod Sameka”, koja je bila u vlasništvu Čeha Alfreda Sameka, čiji su se roditelji doselili u Sarajevo početkom 20. stoljeća i pokrenuli svoju malu gradsku pivnicu.
Ova pivnica je sve do početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća bila omiljeno okupljalište pjesnika, pisaca, glumaca, novinara i simbol sarajevskog boemskog miljea.
Tin je upravo u ovoj pivnici napisao neke od svojih najpoznatijih stihova. Nakon skoro stotinu godina postojanja, pivnica “Kod Sameka“ prestala je s radom i srušena je, a danas se na fasadi susjedne zgrade, u neposrednoj blizini Sarajevske pivare, nalazi spomen-ploča, kao podsjetnik na ovo poznato okupljalište Sarajlija.
U narodu postoji anegdota kako je Tin uvijek sa sobom nosio Larusseov rječnik i nudio opkladu svim gostima Samekove krčme da se pronađe pojam na francuskom jeziku koji on ne bi znao objasniti. Uvijek bi dobijao opkladu, jedno piće više.
TIN UJEVIĆ: MOST NA MILJACKI
Satima se oblaci spremaju i kupe.
Vuneni, sasvim blizu gradu
kao haljine zagasite polako se vuku,
skoro na domaku ruku.
Uskoro ćemo biti u oblacima.
Sud, pošta i telegraf, kazalište i Hram
jesu kutije i sanduci nad kojim oblaci kuljaju.
Kušam da liječim oči na oblacima, mjesto na zelenilu flore.
Jer su bogatiji nego more
oblaci iz ove gore.
Daj mi k sebi!
Da popravim oči i s njima tmastu dušu,
a što se snebih,
što gnjate prebih,
dok s prašinama mostom vjetri pušu,
da razgledam strasnim okom duboko u tmušu.
Ovo je divna zabačena jesen,
kojom jesam prirodno potresen,
duboko rastresen.
Jesen je zrela kao grožđe loze.
I ja čekam da mi do srca se spusti
Kao zrela kruška usred grudi.
Ona draga srce.
Jesen vodi tiho u zaborav svega.
Jesen na nas lijega.
Ne želim rosne kapi da mi čelo hladi
što ga vjetrić sladi.
Uranjam u ugodnu polusjenu kao u meku fotelju.