U mrkloj sam noći, više u snovima no u vlastitom stanu, hodnikom tražio put od toaleta do spavaće sobe.
Vani je padala jedna od tvojih omiljenih kiša, glasna i gusta, obojena vjetrom i prvim grumenima snijega. Bio sam siguran da još uvijek spavaš ali tek kad sam kroz anesteziju lošeg buđenja uspio povezati korake do kreveta, sjetio sam se da već pet godina stanujem sam i da ništa osim halucinacija i sjećanja obučenih u iste kapute, više ne zalazi ovim hodnicima.
Obrisao sam zatečeno lice tuđim dlanovima, počešao tuđa leđa tuđim prstima, preplašen pretresao tuđa sjećanja ne našavši u njima ništa i bježeći od požutjelog jastuka na krevetu tik pored mog, krenuo sam nazad kroz isti hodnik, tražeći toalet iz kojeg sam došao. Našao sam ga nakon dobrih deset minuta lutanja, i tromim pokretom zahrđale ruke upalio svjetlo.
Imam sedamdeset tri godine i lice mi liči na zapuštenu površinu Mjeseca. Par slabašnih dlaka na vrh glave sugerišu da je uskoro vrijeme žetve a oči, jednako krvave kao što uvijek i bjehu, trepću svom svojom mladosti u jezivom šoku, jer do prije par minuta sam se mogao zakleti u vlastito tijelo da imam dvadeset šest i da si još uvijek živa ispod pokrivača.
Tegleći me što dalje od odraza u staklu, neki me vrag bosih nogu izveo na cestu, pa me neki drugi povukao za bradu i podigao lice nebesima, a neki treći rekao da više nemam čega da se plašim. Iz čistog su mraka silazile kapi kiše, hladne i izdužene kao staklene suze a među njima, kao izbjeglice iz svijeta u kojem ih drže zatočenima, vrtile su se i prve prave pahulje snijega.
Bješe hladna novembarska noć. Zrake gradske svjetiljke i pokoji treptaj Mjeseca iza brda od oblaka stvarali su prostor u kojem se skupilo sve što je još uvijek moglo da postoji. Negdje u daljini čuo se život. Neke su nove godine prolazile i sretale se, neke nove ljubavi u prvim posteljama tonule u zagrljaje sna. Vrata mog stana i onog što je ostalo od moga života stajala su širom otvorena i miješajući se sa posljednjim tragovima toplote, u sebe puštala posljednju ovozemaljsku noć.
Napokon te mogu ponovo da vidim.
Zbirka kratkih priča “Dunjaluk”, Adis Ahmethodžić, novembar 2018.