Ja sam čovjek bez identiteta – nigdje ne pripadam do kraja.
U svemu sam tek toliko da umočim prste, tek dovoljno da se na brzinu osjetim stranim i da imam kako-tako sazidan razlog da bježim kao da me tri đavola gone. Kuda da bježim? U krajnost, u suštu suprotnost, u nešto što je sve osim onog u šta bijah krenuo. S kraja na kraj svetoga života. Od katarza vjernika do kralja poroka, od porodičnog čovjeka do pukog beskućnika.
Nekada u istom satu, u istom danu i minutu, pređem taj naizgled golemi put kao da je ništa do treptaj oka. Protutnjam pred nečijim očima tek tako, izazvan ničim do običnom mišlju, neisprovociran, ostavljen na miru, sam za sebe, radi sebe samog, okrećem se i zavrćem, jurim k’o muha bez glave ne bi li se napokon upalilo neko svjetlo pripadanja, neki alarm, neki komad sudbine za koji bih da stanem, da ga branim životom ako je potrebno ali ga ne nalazim ma gdje ga tražio… kuda god da zađem – odatle odem, čemu god da pripadnem bar na jedan sekund, već drugi mi se jednako učini tuđim.
Ja sam čovjek bez identiteta, i šta mi drugo ostaje osim da lutam?
“Čovjek bez identiteta”, odlomak; Zbirka kratkih priča “Dunjaluk”