Teško će mi biti da zaboravim sliku uplašenog lica i svedočanstva koje je sa mnom podijelila jedna Romkinja, žrtva ratnog i poslijeratnog seksualnog nasilja na Kosovu, započela je svoju priču Serbeze Haxhiaj.
Tokom rata su je silovali pripadnici srpskih vojnih snaga. Dvije sedmice nakon što se rat završio njena kuća je postala meta uniformisanih lica albanske nacionalnosti, koji su je kidnapovali jedne večeri u junu 1999. godine. Kada su je vratili narednog jutra, njena kuća je bila u plamenu, već potpuno uništena. Skoro 20 godina ona je svedočila pred Haškim tribunalom o zločinima koje su Srbi počinili na Kosovu, ali ne i o zločinima etničkih Albanaca. Neki od albanskih zločinaca bili su njene komšije, i porodica se boji da ih imenuje, piše Dealing With The Past.
Rat na Kosovu se završio prije dvije decenije, ali za mnoge žrtve strah i patnja nastavljaju se skoro istim intenzitetom. Neke žrtve su već umrle u mraku svoje lične traume a da nikada nisu imale šansu za pravdom. Neke mogu da svjedoče samo o polovini svoje istine.
Kao novinarka, ja istražujem rat i poslijeratne zločine. Tokom preturanja po najmračnijim ćoškovima skorije historije često čujem priče i svjedočenja koja nikada prije toga nisu iznijeta javno.
Rat je ostavio mnoge “dvostruke” žrtve koje su silovali zločinci sa obje strane. U tom smislu, Romkinje su patile najviše, prenosi Mreža za izgradnju mira.
Bol i patnja su u njihovim domovima još uvijek svježi. Ovi slučajevi ilustruju poraz dokumentacije o ratnim zločinima.
Dvije decenije nakon rata izveštavanje o ratnim zločinima je i dalje minsko polje. Mnogi novinari na Kosovu se boje da izvještavaju o ratnim zločinima počinjenim tokom ili nakon rata od strane pripadnika OVK.
Bilo je i pokušaja zataškavanja zločina počinjenih nakon rata, naročito neposredno poslije, uz obrazloženje da je Srbija počinila mnogo zločina i da većina njih nije iznijeta pred lice pravde.
Narativ vezan za ratne zločine na Kosovu je dobrim dijelom jednostran. Malo je prostora za žrtve da izađu u javnost sa činjenicama koje bi blatile slavu etničkih Albanaca, boraca OVK.
Srbija štiti ratne zločince, mnogi od njih su na uglednim pozicijama u društvu. Na Kosovu postaje sve teže podnijeti optužbu protiv osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima. Mnogo godina je pravosudni sistem na Kosovu pomagao da se izgradi jednostrani narativ. Mnogi optuženi koji su učestvovali u OVK oslobođeni su optužbi za ratne zločine zbog nedostatka dokaza, što je često bila posljedica zastrašivanja svjedoka.
Ratni diskurs na Kosovu je pratio putanju koja se prilagođavala političkim potrebama ratnih elita. Zbog toga je kosovskom diskursu potreban nov početak.
Jezik koji obje strane koriste kada pričaju o ratu otkriva mnogo o slabostima obje države da se bave ratnim zločinima i suočavanjem sa prošlošću. Ratni narativi i animozitet također utiču na medijsko izvještavanje. Ratni diskurs je od 1999. godine ograničavao i oblikovao javnu raspravu i jačao etničke podjele, identitete, ideologije i kolektivno razumijevanje samoga rata.
Zaključci izvedeni u ovom članku uglavnom su zasnovani na jeziku i na ratnim narativima koje su koristili etnički Albanci i Srbi u poslijeratnom periodu. Retorika vezana za nadolazeće podjele je sve jača. Sveprisutnost te retorike je djelimično uzrok nastavljanja (nenasilnog) sukoba između ove dvije strane.
Dok sam istraživala slučajeve djece rođene nakon silovanja koja su se dogodila tokom rata na Kosovu 1998. i 1999. godine, najmračnijeg poglavlja kosovskog rata, kročila sam na potpuno nov teren u pogledu novinarske etike i profesionalne odgovornosti. Jedna žrtva, koja je ubila svoju bebu rođenu nakon silovanja, molila me je da ne otkrijem njen slučaj, inače bi se ubila. To me je držalo pod stalnim pritiskom i tenzijom.
Suočavanje s prošlošću je teška bitka za generaciju koja je doživjela rat, jer pokušava da se pomiri sa teškim teretom kosovske bolne historije i da se ujedno oslobodi od nje. Mnogi ne mogu da izbjegnu da na prošlost gledaju sa bijesom.
Izvještavanje o ratnim zločinima za novinare ovdje je izazov, i to ne samo zato što smo izloženi ratnoj patnji i traumi. Ubrzo nakon objavljivanja teksta o političkim atentatima u jeku rata na Kosovu moj automobil je dvaput bio obojen u crveno.
Kao novinarka koja istražuje i izvještava o osjetljivim temama vezanim za sukobe na Kosovu i u regionu, shvatila sam da je “pristrasno novinarstvo“ neizbježno. Čovek ne može i ne treba ostati neutralan kada je suočen sa scenama patnje i nepravde.
Serbeze Hadžiaj radi kao istraživačka novinarka i urednica vijesti na Kosovu i za međunarodne medije već 20 godina. Bavi se uglavnom gorućim temama, poput korupcije, ljudskih prava, pitanja bezbjednosti, vjerskog ekstremizma, terorizma i ratnih zločina. Trenutno je urednica na RTK (Radio-televizija Kosovo) i novinarka BIRN-a. Prethodno je radila za dnevne novine Rilindja, Zeri, Lajm i Koha Ditore. Bila je dopisnica iz Prištine za Le Courrier des Balkans, a njeni tekstovi su objavljivani u Financial Timesu, Der Standardu, Neue Zürcher Zeitungu i Al Jazeeri. Radila je pet godina kao istraživačica za Navanti, američku kompaniju za istraživanje i analizu. Dobitnica je 14 nagrada lokalnih i međunarodnih organizacija, za izveštavanje o ratnim zločinima, organizovanom kriminalu, korupciji, ljudskim pravima i nasilju nad ženama.