GRAS

Sarajevski vozni red/ Trening

Stotrojka prema drugom dijelu grada. Zapravo, ovaj je išao za Jezero. Imao sam već neponištenu kartu od prije, ne sjećam se je li kupljena ili mi je neko dao. Uredno sam je poništio, ne zato što sam to htio nego zato što je na vratima bio rezivor pa da se ne peglam.

Mrsko mi je bili ići pješke svakako. Trolejbus je bio poluprazan i sablasno tih. Kao da u njemu sjede mrtve duše, čak bi i one bile bučnije. Zaustavlja na stanici, a na stanici su bile i dvije djevojke, jedna krupnije građe, a druga sportski građena. Obje su bile u nekim plavim trenerkama sa sportskim torbama. Krenuše na trening, očigledno. Ušle su i sjele ispred mene. Prišao im je revizor i zamolio ih da kupe karte. Sportski građena djevojka je demonstrativno odbila i izašla iz vozila očekivajući možda da će i njena kolegica učiniti isto. No, dok je ova bila vani na stanici, ova druga ju je ubjeđivala iznutra s vrata da kupi kartu jer će zakasniti na trening. Kimala je glavom u znaku negacije s ljutitim izrazom lica. Trolejbus je i dalje stajao čekajući rasplet situacije. Njena kolegica u trolejbusu samo je mahnula rukom, otišla do vozača, kupila kartu, vratila se na svoje mjesto i još jednom joj rekla:

– Zakasnit ćeš na trening. Ajde! – no bez uspjeha.

Vrata su se zatvorila i trola je polagano krenula.
Razmišljao sam o njihovom daljnjem odnosu i kako će ovaj događaj nekolegijalnosti utjecati na njega. I jedna i druga su mogle izabrati što će uraditi, da ova čeka s njom drugi trolejbus ili da ova uđe u trolejbus i kupi kartu i odu zajedno na trening. Možda je zakasnila, a možda i nije, ne bih znao.
Gledao sam ispred sebe u leđa u njenu kolegicu i sebi u bradu rekao:

– Jebo te trening!