Zvao se Muhamed. Odrastao je u Domu za nezbrinutu djecu. Sićušan dječak. Kovrčave plave kose i svijetlih očiju, drugoj djeci je postao trn u oku, jer su sve ”tete čuvalice” usmjeravale pažnju na njega. Bio je često bolešljiv.
– Eh, Muhamede, šta bi ti da tebi tvoja teta Zina napravi da jedeš?
Gledao je u Zinu krupnim očima. Čitav svijet je mogao da stane u njih. Htio je ćevape da pojede. Ćevape sa Baščaršije, koje je jeo jednog aprila sa svojim ocem, kada je ima šest godina.
To je bio i posljednji put kada je vidio svog oca. Sjećao se očevih šaka punih žuljeva. Okraćalih pantalona i pohabane jakne. U nosnice je dozvao miris očevih motanih cigareta i miris džempera, opranog điritom u ledenoj vodi, na česmi, u bašti njihove male trošne kuće.
Muhamed je rođen u Sarajevu. Živio je sa tatom, mamom i nanom na Pofalićima u jednoj trošnoj kući. Otac Zijad je radio kao električar, sjekao je drva kad ga neko pozove, unosio ugalj. Išao je da radi i u rudnik. Radio je od jutra do mraka. Bio je to tih čovjek. Vrijedan i pošten. Nije imao neke nafake u životu, ali mu Bog podario Muhameda. On mu je bio sve ono i što je imao i što je nemao.
Muhamedova mama Vesna je rođena u manjem mjesu pored Novog Sada. Došla na studije filozofije u Sarajevo i tad se zaljubila u Zijada. Kratko su hodali i brzo se uzeli. Čaršija, vazda, pričala da su se voljeli. Uvijek zajedno. Kad bi prolazili uskim sarajevskim ulicama, mahaluše bi redovno provirivale kroz prozor i dobacivale kako im je u Šeher vlahinju doveo. Nisu marili.
Vesna je napustila studije i odlučila da se uda za Zijada. Voljela je Vesnu Zijadova mama – hanuma Sejdefa. Vazda govorila: ”Neka ti, bolan, sve samo neka su mi djeca sretna i zdrava. Ih, mahala nek’ priča, Valahi, uvijek je pričala. Pričat će dok se ne pojavi neka nova ‘vlahinja’ ili ‘vlah’. Mani, sine”.
Nakon godinu dana rodi se Muhamed. Vesna zamolila tetu Sejdefu da mu da ime. A ona sva bila ponosna. Ponosna, što će, eto, baš ona unuku dati ime i zovnuti hodžu da mu šta prouči – uroka radi.
Vesni muslimanski običaji nisu smetali. Poštovala ih je. Zavoljela ih. Ona se samo znala pred spavanje tiho Bogu pomoliti da čuva njenu porodicu.
Kada je Muhamed napunio dvije godine, Vesna se razboljela. U Sarajevu joj nisu mogli naći lijeka. Zijad je pitao sve ljude, koje je znao kako mu mogu pomoći. Jedni su predlagali da je vodi travarima, jedni da potplati doktore, drugi popovima i hodžama. Ali… karcinom dojke je uzeo maha i uzeo Vesnu.
Zijad je počeo da tone. Noktima se čupao o stijene, koje su ga vukle ka dnu, ali tugina sila, sila jada i čemera su bile jače. Neopisivo ju je volio!
Svaki vakat se, hanuma Sejdefa, molila Allahu za sina, unuka i da joj snahu smjesti na lijepo mjesto. Govorila je kako je insan bila.
Vesnini su tražili da se tijelo prebaci u mjesto odakle je Vesna. Zijad nije htio ni čuti. Unuka nikad nisu ni pogledali.
Nedugo nakon toga, od jada, boli, umrla je hanuma Sejdefa. A Muhamedu je bila k’o druga mati. Dječak je lio svoje staklaste suze. Držao nanu za ruku dok je ležala ispod bijelih ćefina. Draga, nano, zar mi i ti ode…? Samo mu je to pitanje prolazilo glavicom.
Zijadovo psihičko stanje je bilo sve teže. Trudio se da Muhamed bar ima oca, ali nije mu to mogao pružiti. Rad od ”jutra do sutra”, neopisiva bol za dvjema ženama, koje je volio, dovele su u pitanje da bude Muhamedov staratelj.
Jednog proljeća neki ljudi su došli i odveli Muhameda, rekavši mu kako će mu kod njih biti bolje, kako će dječak još malo krenuti u školu, a kod Zijada nema dobre uslove. Bili su to socijalni radnici.
Zijad ih molio, preklinjao. Nije imalo hajra. Odvedoše Muhameda. Dječaka niko ništa pitao nije. Kako se on osjeća? Šta on želi? Šta njega najviše boli?
– Ama, Muhamede, ne može Zina čekati sat vremena dok ti skontaš. Šta ćeš jest?!
– Može supa, teta Zino.
Tiho to izgovorivši, skrenu misli sa babe, ćevapa, pogleda kroz prozor i odluta u nepovrat.