“Pazi šta želiš, možda ti se ostvari”. Stalno sam slušala tu rečenicu, kojoj nisam pridavala neki veliki značaj. Ah-a! Ostvarit će se.
Još na trećoj godini studija sam, šetajući u 21:08 sati po zamrzlim šinama za vozove, iza tuzlanske željezničke stanice, pričala kolegi kako nakon studija želim otići živjeti u Sarajevo.
Na njegovo ”zašto”, nisam imala konkretan odgovor, samo mi je ono malo, na lijevoj strani, ispod majice, jače zalupkalo. To malo zovem srcem. Nakon tri godine od tad… Pogodi? Ležim u svom malom sarajevskom stanu, blizu Titove i izbacujem svaki atom osjećaja, koji se skrivao u meni ovih mjeseci.
Ne plačem. Jebi ga, piškit ću puno, al’ ne’a veze. Udišem Sarajevo svim svojim bićem. Kojom god ulicom da prođem, sjetim se neke pjesme, koju sam, u bunilačkom zanosu pubertetskih godina, slušala i maštala o tamo nekoj velikoj bajkovitoj ljubavi.
‘”Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari“.
Nije bajkovita, daleko od toga, ali je autentična i to mi sada u dvadesetima (nevažan je broj poslije dvice) mnogo više znači. Mnogo davno sam pisala jednu priču, glavni lik je živio na Višnjiku…
Jučer sam se sasvim slučajno našla tamo i… tu pripadam. Otkinuo se jedan osmijeh, kojem sam ja samo znala značaj i srce je bilo k’o Trebević u koji sam gledala i koji mi je bio, nekako, tako blizu. Još nisam osjetila Miljacke smrad. Ali jesam se ljubila na Vilsonovom, to sam kao klika zamišljala.
Znaš ono, pahulje, škripuću oblaci pod mojim nogama… Nije tako bilo, bilo je još ljepše. Ne da se ova ludica tvrdoglava. Ovdje kao da živim sve one moje priče koje sam ranije pisala. Oživjela sam ih, došavši u Sarajevo.
Oživjela sam ih kad sam prošla pored magaza, ali ovaj put ne kao turista. Kada sam udahnula miris kafe i kada nisam poželjela pojesti ćevape, jer sam bila u fazonu ”to mogu stalno”. Sarajevo je gdje je nekad bilo i uvijek će ga biti, ali meni je ostavljeno u amanet da čuvam ove ljude, koje sam upoznala, a koji ni u jednom mom snu bili nisu.