Prije dosta godina, poručio sam svojoj kolegici u Banjoj Luci da odlazim na put u Sarajevo. Bio je to moj prvi posjet glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Ona je u tom trenutku bila pomalo začuđena a potom mi rekla: “Vedrane, ne u Sarajevo, to je Teheran” !
Petnaestak godina kasnije mogu reći da sam živio i u Teheranu, a ponešto i u Sarajevu, pa mi je jasno da nema toliko sličnosti ova dva grada, ali posebno nema ni u Teheranu niti u Sarajevu nekih tragova esktremizma o čemu se može čuti često u javnosti.
U Sarajevu, u tom glavnom gradu koji “liči na Teheran” (očito nikad nisu posjetili Teheran) prvo se doživi onaj Andrićev zvuk kroz prozor, gdje se uštimano jedan za drugim nižu ezan, zvona katoličke i pravoslavne crkve. Osjeća se ljudskost i srdačnost ljudi, čak i dok se s panikom promatra brzina autobusa i auta na cestama sumnjive održavanosti.
Kad se vozim autobusom, često nastojim zauzeti mjesta što je bliže prvim redovima. To nije samo zato da vidim sposobnosti vozača u čijim se rukama nalaze naši životi, nego jer u tim prvim redovima je VIP loža lokalne elite: starije govorljive gospođe i često njihovi tihi muževi, a iz čega se može saznati gotovo sve: kako je nekad bilo, od mladosti do danas; tko je nedavno umro i kakva je ta osoba bila; pretresaju se sve zakonitosti života, a neizbježno se spomene i poneki svećenik ili imam koji “lupeta”, ali koga se bespogovorno treba slušati u svakodnevnom životu.
U tim razgovorima kriju se niti narodne mudrosti i kvalitete života, koji se najčešće vežu uz povjerenje među ljudima.
Kad se čovjek popne na Trebević ili se poveze žičarom, cijelo Sarajevo se vidi kao na dlanu. Mogao bih satima gledati ovaj grad koji prožima bosanskohercegovačku dušu svojim skladom. Čaršijska arhitektura prelazi u secesiju, miješaju se džamije sa crkvama, nikabi s minicama, zvukovi otvaranja pivskih flaša s džezvama bosanske kahve.
Govore se svi jezici, ali prevladava “naški” na kojemu se naručuju bureci, sirnice i zeljanice u lokalnoj pekari. Ovakva blagodat je dar neba, a na domaćinima je da se suoče prvo sa sobom pa potom pogledaju oko sebe.
Nema ovdje militantnog islama, ni militantnog pravoslavlja, niti kršćanstva i židovstva, ljudi su umjereni kao što je i klima, darežljivi i ljubazni te puni emocija opjevanih u sevdahu. Treba vratiti povjerenje među njima, za bolju budućnost idućih pokoljenja koja ne smiju biti zatrovana šovinističkim idejama o drugome i drugačijemu jer Bosni i Hercegovini takvi stavovi jednostavno ne pašu.
Autor: Vedran Obućina, hrvatski sveštenik