Onako istinski u životu povratio sam prvi put kada sam napunio 17 godina, shvatio da uskoro završavam srednju školu i da nemam gdje.
Znao sam da ću teško doći do zaposlenja u struci, nisam znao kako da upišem fakultet i finansiram ga, imam sasvim normalan život kao svi moji vršnjaci. Umjesto da mi najveća briga bude matura koja se bliži i ekskurzija mene je morilo hiljadu drugih, odraslih, briga o životu.
Povratio sam i kada sam maturirao i predavao po raznim bolnicama papire da se zaposlim kako bih mogao uporedo studirati. Tada su mi sami zaposlenici govorili da bespotrebno predajem papire jer se već ishod i zaposleni znaju, a konkurs je objavljen pro forme. Redovno sam bio povratnik i povraćao na državu tada.
Povratio sam iste godine kada sam prvi put dobio ulogu glasača na izborima. Povratio sam jer sam vidio koliko osobe za koje sam do tada bio nevidljiv taj dan vikenda me gledaju kao velikog i bitnog jer ja nosim jedan glas. Povratio sam opet kada sam vidio da je moj glas nebitan, jer su izbori pokradeni.
Povratio sam i kada sam počeo studirati jer nisam bio jedna sa drugima. Neki su bili sinovi, neki su bili rođaci, neki su bili bogati, a ja sam samo bio jedan student. Po znanju malo bolji od njih, po ocjeni malo gori od njih.
Povratio sam i sa 23 godine kada su djeca koju sam odgajao morala da se uhvate puta koji vodi za bolji život. Sestra i zet nisu mogli dvoje djece da uz sav rad i trud odgajaju u Bosni i Hercegovini. Ta djeca tada nisu imala želju dronove, Play station-e, Xbox-ove, njima je bila želja čokolada. I jedne prilike je to dijete pitalo moga zeta zašto on nema puno čokolada kao neka djeca i to je tada bio prelomni trenutak da se hvataju puta za Njemačku. Koliko sam tada povraćao… Svake minute, svake sekunde… Bio sam povratnik, i kada se sjetim ovoga i sada sam.
Između svega toga povraćao sam stotine hiljada puta, pa sve do danas. Povraćao sam kada sam shvatio da moj prijatelj hafiz – efendija i najbolji učač Kur’ana ne može dobiti posao jer nema štelu, tada sam povratio i zaboravio na bilo koju vjeru. Ljudi su mi je ogadili. Ni manje ni više nego najveći sinove različitih vjera, dakle hodže, popovi, rejsovi i tako dalje…
Danas povraćam kada shvatim da jedna nevolja koja je zahvatila cijeli svijet i to mnogo više nego moju domovinu, u mojoj domovini ne može da prođe bez skandala. I to ne bilo kakvog skandala, nego skandala oko novca. Znate, nismo mi država u kojoj se skandali vode oko toga šta je uradila Mina, Sana, Selma, Hana… Mi smo država u kojoj svaki skandal počinje i završava sa “Đe su pare?!”. Toliko smo gladni para i toliko nam taj nebitni novac igra ulogu u životu da smo spremni da odemo na stub srama i trpimo razne uvrede i komentare. I tu sam povratnik, povraćam redovno.
I sve kada sabereš nije da smo mi kao država toliko siromašni pa da se svi “ofiramo” zbog para, već to nekim čudom rade ljudi koji već imaju mnogo para. Ja nisam nikada vidio naslov u novinama da je čovjek bez posla izazvao skandal zbog novca, već samo ljude koji imaju velike firme, na vlasti su, visokim funkcijama u strankama itd.
Žao mi je što se iskreni povratnici u Srebrenicu i slične gradove sada stide toga, jer posljednjih dana se pogrešne osobe vezuju za njih. I moj prijatelj iz Srebrenice je rekao jednu jako dobru stvar meni lično u poruci, “ne dozvolite da nas i Srebrenicu gledaju kroz Fikreta”. Mislim da to govori sve.
Fikrete, ja sam povratnik!