Sarajevska sehara
Foto: Adi Smajić/ Sarajevska sehara
Foto: Adi Smajić/ Sarajevska sehara
Sarajevskasehara.com » Amra Deliomerović: Nije zbogom, nego doviđenja T.
Kolumne Ostalo Sehara

Amra Deliomerović: Nije zbogom, nego doviđenja T.

REKLAMA

– Profesore, bili ste na mojoj odbrani diplomskog. Hvala Vam. Počašćena sam. Nadam se da sam ispunila Vaša očekivanja?
Pokušavala sam, u cvijetnoj dugoj proljetnoj haljini, svojim malim stopalima i kratkim korakom stići profesorova velika stopala i dugačke korake.
– Branislava, svaka Vam čast. Bićete dobar profesor bosansko-srpsko-hrvatskog jezika i književnosti.
To je bilo sve što je rekao. Zamaknuo je za ćošak hodnika.
***
Bila sam jedna od onih djevojaka, koja je voljela dobre ljude. Voljela sam onomad mijenjati cipele, ali moje drugare nikada.
Tu veče su nas pozvali naši drugovi, koji su se već vjenčali prije sviju i koji su već imali malenog dječaka, kojeg sam strašno voljela, da dođemo kod njih. Bio je petak. Šta bismo i radili? Napolju je bilo hladnjikavo – vrijeme stvoreno za dobre ljude, otvoren balkon, dobro vino i stare pjesme.
Mnogo sam vremena provodila sa svojim najboljim drugaromo Bokijem. On je tada bio “na dobrom glasu”, najprije zbog svoje blage naravi, ljubavi prema djeci i školi fubdala koju je vodio. U njemu sam vidjela nekog ko me razumije. Zajebavali smo se na isti način. Smijali. Uzimali od života sve što nam je davao. Čak je malac, od naših prijatelja, mislio da smo Boki i ja muž i žena, iako sam ga u par navrata upoznala sa svojim momkom Igorom. Čak sam mu pokazala i prsten, objašnjavajući da to znači da ćemo se Igor i ja vjenčati. Nije mogao (ili nije želio?) da prihvati to objašnjenje. Ni dan danas ne znam šta mu se motalo po glavi, iako je odrastao čovjek, koji već ima i svoje dijete.
Je li malac nešto znao što ja nisam? Mnogo je provodio vremena sa Bokijem. Boki ga je vodio na treninge, učio da peca.
***
Kupila sam vjenčanicu. Divna je bila. Odbrojavala sam dane. Sarajevo je te godine bilo ljepše nego ikad ranije. Bila sam sretna. Sve se nekako odvijalo po planu. Moji snovi su se ostvarivali.
Jedno veče, Boki me zovnu da prošetamo. Godilo je koračati uz Miljacku. On se sav nešto povukao u sebe.
– Daj, čovječe, šta ti je? Hajde sad kad si me izvukao napolje, pričaj, Tita ti.
– A jebi ga, ti misliš to je tek tako.
– Pa jebeš ga, mislim… Svašta sam ja čula sa tih usana. Majke mi, otiću kući.
Stao je. Sjeo je na zidić. Odjednom mi se učinio starijim, uplašenim, tužnim, a opet, nikada mlađim, ljepšim i sretnijim.
– B., sve sam ti do sad pričao i dijelio s tobom, osim jednog… Volim te. Svijet mi se ruši na pomisao da ćeš za par dana postati njegovom ženom.
Suze su počele da se kotrljaju niz oba lica. Pridržavala sam se za stup ulične rasvjete. Miljacka kao da je tekla uzvodno, sva graja je utihnula. Čula sam samo svoje srce kako lupa, ma hoće da iskoči iz grudi.
– Boki, volim i ja tebe!
Dala sam mu znak da me krade. Bacila sam zaručnički prsten u Miljacku, uz pomisao – “to ne bira pamet, nego srce.”

Igor je, saznavši iste te večeri, po*izdio. Ali…život je takav. Morala sam birati između njegove ili svoje sreće. Nekako, moja mi se učinila mnogo važnijom, a za Igora se nisam brinula. Bio je lijep momak za kojim su djevojke ludjele.
Klinac naših drugara nas je dočekao jedne večeri sa rečenicom: “A što ste mi lagali cijelo vrijeme da niste momak i djevojka?”
Ne znam, malac, očito nisi jedini prevaren u cijeloj ovoj priči, pomislila sam.
Nakon par godina, ostala sam u drugom stanju. Rodila sam nam mazu Milicu. Niko sretniji od nas! Srce kao Trebević. Uvijek sam htjela da moje dijete liči na mene, ali Milica je odlučila da bude tatin “sin”. Neka nam je zdrava samo.
Došlo je neko vuneno vrijeme. Barikade su se povremeno postavljale. Grbavica je često bila odvojenom. Nismo htjeli toliko gledati vijesti. Slušali smo muziku sa radija, ali često se program prekidao zbog vanrednih vijesti.

Dok sam uspavljivala Milicu, Boki mi je rekao da ide sa drugarima na liniju.
– Ne brini, Bane, Avdo, Saša, Deni, Veca, Samir, Roša i ja ćemo zajedno. Jebi ga, navalili idioti na Grbavicu. Izgleda da rokaju s Trebevića.
Meni je to sve djelovalo nestvarno. Sjećam se da sam ga molila da ne ide. Sjećam se i tog daje rekao da neće izdati raju, a da nas dvije ne izlazimo, danas voli, da smo na sigurnom i da je on već ujutro u stanu. Poljubio nas je u obraze i otišao.
Pokrila sam Milicu. Skočila sam do kućnog telefona, pokušajući dobiti mamu i Gagija, jer su oni stanovali blizu Treće gimnazije.
Nisam mogla uspostaviti poziv. Veza je stalno pucala. Čula sam u daljini rafalnu pucnjavu. Bilo me strah. Dušek iz Milicinog krevetića sam izvukla i položila ga na pod, pored bračnog kreveta, tu sam je stavila da spava, napravivši oko nje barikade od jorgana, jastuka i deka. Luda glava je spustila roletne na prozorima i privukla ormar uz prozor. Legla sam do Milice na pod i molila Boga da sve prođe, da će ovo trajati samo par dana, da ovo ništa nije ozbiljno.
***
Kiša me ujutro probudila. Bilo je oko šest sati ujutro. Istrčala sam da vidim da li je Boki u stanu. Nije ga bilo. Kapiram, rano je. Skuhat ću kafu. Na radiju su samo bile vijesti o tome koliko je ljudi ranjeno na Grbavici. Upućivali su apele da se puste vozila hitne pomoći.
Panično sam se znojila. Majica se mogla iscijediti. Pokušala sam da telefoniram… bez uspjeha.
Čaš sam gorjela, čas sam se ledila.
Teške misli su me već vukle za ruke. Kao mahnita sam tražila po ladici neki bromazepam. Ne mogu! Dijete se probudilo. Dala sam joj njenu flašicu. Osjetila je moj strah pa je bila plačljiva.
Pola devet. Što ga nema, Bože? Čujem neko kuca. On je sigurno. Zaboravio ključ. Trčim sa djetetom prema vratima.
“Hej, Branči, kako si?”
“Dule, otkud ti? Hajde, upadaj da popijemo kafu.”
“Ma… nemam kad, došao da ti ovo donesem.”
U plastičnoj vrećici mi je davao ručni sat mog muža.
“Boki je rano jutros poginuo. Primi moje saučešće.”
***
Ne sjećam se tog perioda, tih dana. Ne znam ni gdje mi je dijete bilo. Znam da sam stalno čula mamin glas i “proći će”. Koji k*rac će proć’? Bol? Praznina? Nikad! Zapamtite, nikad!

REKLAMA

DVADESET GODINA KASNIJE

Često svi odemo do mjesta gdje je pokopan Boki. Milica i ja stalno. Pričam joj o njemu. Želim da zna kakvog je tatu imala.
Izrazila je želju da studira u Pragu s tim da mi je predložila da se obje preselimo.
Tako smo i napravile. Svake godine idemo u Sarajevo. Idemo tati. Mužu. Idemo drugarima. Gledam klinca od osam i po, od onog klinca što nas je onomad optužio za laž o vezi, koji više nije klinjo, nego odrastao divni čovjek.
***
Večeras boli. U Pragu sve miriše na tek pokošenu travu. Mirno je. Razmišljam kako sutra da kažem Milici da ću se vratiti u naš stan u Sarajevo. Da ću je posjećivati. Da se ona već snašla… i da mi dolazi… da idemo tati.
Počivaj u miru, dragi T. Nikad te ne vidjeh, ali čuh o tebi mnogo lijepoga.

REKLAMA

Povezani članci