Sudija Branko Perić je sinoć na N1 televiziji dao iscrpan intervju nakon duge šutnje.
Govorio je o pritiscima i optužbama nakon oslobađajuće prvostepene presude u predmetu “Mutap i dr.”.
Također, komentarišući zašto je u njegovim rukama često “vruć krompir” tj. optužnice protiv visokopozicioniranih pojedinaca ističe da to većinom “nisu neki važni predmeti po svojoj sadržini”, nego su to “mediji učinili važnim i interesantnim”.
Perić je kazao i da ga slučajevi Dženana Memića i Davida Dragičevića podsjećaju na to da se radi “o slučajevima neke operacije koja je imala za cilj da se podriva pravosuđe i da se skrene pažnja sa političkih problema i teške ekonomske situacije”.
Povodom toga na Facebooku se oglasila Arijana Memić, sestra ubijenog Dženana Memića.
Njen status prenosimo u cijelosti:
“Branko Perić je jučer za N1 dao intervju u kojem je govorio i o tome, kako njemu nije jasno zašto se bavimo ‘sporednim’ stvarima, a ne bavimo se ‘glavnom’ stvari.
Svi imate mogućnost poslušati pomenuti intervju. Možete pročitati i ovu analizu Raporta.
Ja ću se osvrnuti na samo jednu opasku, a to je ova gore pomenuta, premda je Perić jučer izrekao više, u najmanju ruku čudnih, ako ne i pretenciozno pogrešnih tvrdnji.
Dakle, ako ima neko da je propustio, evo prilike da ponovimo gradivo:
Da živi svjedok ne glumi amneziju, mi bi davno znali šta se desilo i ko je za to odgovoran, pa bi se mogli baviti “glavnim” stvarima.
Da ste slušali iskaz akademika Kučukalića, i Vi bi znali da živi svjedok nema amneziju o kojoj govori. Tada bi se i Tužilaštvo BiH, ali i mi mogli baviti ‘glavnim’ stvarima.
Da je policajac koji je ‘propustio’ izuzeti krvavu majicu živog svjedoka radio svoj posao, ona ne bi bila uništena u porodičnom domu živog svjedoka i mi bi danas znali kome je pripadala krv na njoj. Pogađate već… Tada bi se konačno mogli baviti ‘glavnim’ stvarima.
Na osnovu izjava svjedoka znamo za snimke koje je jedan šef odsjeka u MUP-u KS izuzimao mimo pravila, koji nisu korišteni u postupku niti se zna gdje su, između ostalog i druga snimka sa kuće Šerifa Konjevića koja bi mogla pokazati i dokazati koje tablice su na spornom kombiju iz Aleje.
Da smo mogli vidjeti tablice, moglo je još 2016. godine biti tačno utvrđeno kome sporni kombi pripada i da li ima veze sa događajem u Aleji (ubistvom moga brata), pa bi se i policija, tužilaštvo i mi svi mogli već tada baviti “glavnim” stvarima.
Da se nisu slala civilna lica po preporuci oca živog svjedoka da na prevaru “pribave” automobil za koji se tada smatralo da ga je koristio bivši momak živog svjedoka, on je mogao i trebao biti pregledan od strane službenih lica.
Oni bi u to vrijeme golim okom mogli uočiti eventualna oštećenja na automobilu, i da ih je bilo, na osnovu toga dobiti naredbu suda za vještačenje, utvrditi ko je automobilom mogao upravljati i da li je iko, pa se policija mogla baviti ‘glavnim’ stvarima, ali ako ništa ne bi gubila vrijeme.
Ovako imamo vlasnika koji još uvijek čeka da mu se vrati nelegalno izuzeti automobil, a ujedno nismo ni korak bliže rješavanju ‘glavne’ stvari zbog toga.
Eh, zamislite samo da se pomenuti šef odsjeka tada bavio onim čime je zaista trebao, a ne ispitivanjem punoljetnog živog svjedoka uz prisustvo roditelja, savjetovanjem oca ubijenog o tome kako i koliko može naplatiti od države i nelegalnim pribavljanjem dokaza, da li bi se mi danas uopće morali baviti ovom temom, ‘sporednim’ i ‘glavnim’ stvarima?
Da je kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo samo “pogriješilo”, što se svakome može desiti, pa nakon jasne i decidne oslobađajuće presude započelo novu istragu, ne bi godinama kasnije tek Vrhovni sud, nakon što je kantonalni sud opet presudio u korist optuženih, morao donositi upravo istu oslobađajuću presudu u slučaju nepostojeće saobraćajne nesreće i mi bi se svi mogli već ranije baviti ‘glavnim’ stvarima.
Da je sporni snimak sa hotela ‘Kristal’ izuzet odmah, da nije namjerno obrisan, da je kantonalno tužilaštvo tražilo dalju obradu nakon što je još 2016. godine ustanovljeno da je snimak namjerno obrisan, mi bi ‘glavnu’ stvar već davno riješili.
Znali bi kada su tačno Dženan i Alisa došli kod hotela, sa kim su i da li su se našli, da li je Dženan sa nekim telefonirao, jesu li se svađali ili nisu, ko je tu noć još bio tu?
I onda dođe jedan sudija sa tolikim iskustvom i kaže kako mu je nejasno da se rade ‘sporedne’ stvari, a ne ‘glavna’?
‘Sporedni’ su odgovorni za to što ‘glavne’ još ne vidimo iza rešetaka.
Možda se može sada i reći da neki pokušavaju politički instrumentalizirati slučaj Memić. Ali se ježim od činjenice da im u tome, svjesno ili nesvjesno, pomaže jedan sudija Suda BiH.
Sudske odluke se moraju prihvatiti i poštovati, ali onda kada su pravosnažne, gospodine Periću. Vaša odluka to još nije.
Pošto ste pričali o tome šta to sve nigdje u svijetu po Vašem mišljenju nema, da Vas obavijestim da nigdje u svijetu nema sudija koji izađe u medije i građane obavijesti kako slučajevi:
– visoke korupcije (“Respiratori”)
– organizovanog zataškavanja ubistva (“Istraga o istrazi u slučaju Memić”) ili
– zloupotreba položaja od strane direktora sigurnosno-obavještajne agencije jedne države (“Pošta”)
Po njegovom shvatanju nisu uopće ‘nešto naročito važni slučajevi po svojoj sadržini’.
Bit će pravde u ovoj državi, jer ima nas koji se nećemo umoriti od ‘sporednih’ stvari koje su nam natovarili, dok ne dođemo do ‘glavnih’.
Bit će pravde – bit će Pravda za Dženana Memića”, napisala je Arijana na Facebooku.
Šta je sve govorio Perić?
Od svega što je Perić kazao, najupečatljiviji je dio kada kaže da ga slučajevi Dženana Memića i Davida Dragičevića podsjećaju na to da se radi “o slučajevima neke operacije koja je imala za cilj da se podriva pravosuđe i da se skrene pažnja sa političkih problema i teške ekonomske situacije”.
Ali krenimo redom…
Našli ste se u fokusu javnosti nakon oslobađajuće presude u predmetu Mutap i drugi? Kako ste shvatili kritike i optužbe javnosti nakon presude?
Ja sam to shvatio kao ozbiljno podrivanje autoriteta pravosuđa i povjerenja javnosti u pravosuđe. Nigdje se u svijetu ne događa da mediji na taj način govore o sudskim postupcima koji još nisu pravosnažno okončani i da održavaju komunikaciju sa strankama u postupku koje govore stvari koje nisu primjerene, da vrijeđaju sudije.
To je jedna vrsta pritiska na sudije i ljude koji obavljaju pravosudne funkcije. Neki mediji su izgubili profesionalnu etiku i dozvoli su da se suđenje prenosi na parkingu ispred Suda. Takva praksa ne vodi nigdje.
Tražili ste izuzeće u predmetu Respiratori, ali je to odbijeno?
Moj zahtjev za izuzeće nije bila zbog pritiska javnosti i uvreda koje trpim, nisam tražio ničiju zaštiti jer mi ne treba. Moj razlog je bio što je standard objektive nezavisnosti ozbiljno ugrožen jer su mediji sugerisali javnosti da sam sudija koji neće biti nepristrasan. Bilo je potpuno insinuiranje i podrivanje suda i diskreditacije mene lično.
Javnost može zaista povjerovati da mene dolaze predmeti visoke osjetljivosti i da sam ja sudija koji donosi oslobađajuće presude i da će tako biti i za Respiratore. Zbog toga sam htio spasiti autoritet suda.
Moje kolege su ispravno zaključile da bi praksa izuzeća dovela do situacije da bi neprofesionalni mediji mogli za svaki predmet izbaciti sudiju koji im neodgovara. To bi značilo i da su mediji koji su tako pisali o meni bili u pravu. Moje kolege su ukazale na činjenicu da ja nisam donio odluku kao pojedinac nego je to odluka Vijeća.
U vašim rukama je često “vruć krompir”, poput slučaja direktora OSA-e, Respiratori, sada Mutap i drugi. Je li to nečija taktika?
Nisu to neki važni predmeti po svojoj sadržini, to su mediji učinili važnim i interesantnim. Izvlačenje nekih zaključaka koji nisu pravne prirode je potpuno besmisleno. Pogledajte u kakvoj sam ja situaciji, može svaka stranka u postupku da vijeđa i napada sudije, a da mi nismo u mogućnosti da damo ikakav odgovor.
Nama to nije dopušteno. I kada se VSTV ne može usaglasiti oko zaštite, vidite da sudije nemaju nikakvu zaštitu. To nema nigdje u svijetu. Nigdje stranka ne idu na televiziju i priča o svojoj pravdi.
Ocjene da pravosuđe ništa ne radi?
Imam utisak da postoje političke grupacije koje koriste pravosuđe kao sredstvo za međusobne obračune i da dio predmeta visoke osjetljivosti dolazi od tud. To se radi u društvima koja nisu demokratska. Neke obavještajne službe imaju interes da se provlače takvi predmeti kroz pravosuđe. Takvi uticaji su sve jači.
Stiče se dojama da optuženi unaprijed znaju ishod svojih postupaka?
Moguće da stranke znaju više o predmetu nego sudije. Sudija dobija golu optužnicu. Dokazi su u rukama stranaka – tužilaca i odbrane. Problem je što im mediji daju prostor za komentarisanje prije nego što sud donese svoju odluku.
Nimalo mi se ne dopada situacija u kojoj se nalazi pravosuđe – krivicom politika, medija, ali i međunarodne zajednice. Veću zaštitu uživaju novinari neprofesionalnih medija od sudija i tužilaca.
Ima li dovoljno dokaza da se ponovo pokrene predmet Memić?
Ne znam šta tužioci rade u tom predmetu. Imamo istragu u istrazi, a šta je sa glavnim predmetom? Imamo vrlo zanimljivu situaciju. Imamo dva slučaja ubistava mladih ljudi u vrlo malom vremenskom intervalu, u Sarajevu i Banjaluci. U oba predmeta se sa glavne stvari skretalo na sporedne.
U Banjaluci su optužena dva policajca za neke greške u istrazi, u Sarajevu također dva policajca i jedan recepcionar, Alisa Mutap i njen otac. Potpuno isti modus operandi. U oba slučaja se pojavljuje isti advokat kao neko ko pro bono zastupa i jedne i druge. I postoji identičan medijski centar gdje se ta priča podržava i javno eksploatiše.
Čini mi se da je u oba slučaja bilo pokušaja da se oštećeni iskoriste u političke svrhe. Ovdje u Sarajevu je to jasno, u Banjaluci je ostale nejasno. Sve me to podsjeća da se radi o slučajevima neke operacije koja je imala za cilj da se podriva pravosuđe i da se skrene pažnja sa političkih problema i teške ekonomske situacije.
Možda je ovo moja paranoična percepcija tih slučajeva, ali mi je potpuno nelogično da se ne radi na glavnim stvarima nego se ide na sporedne.