Majke jedne djevojčice koja pohađa beogradsku osnovnu školu “Vladislav Ribnikar” objavila je pismo koje se tiče masakra u prostorijama škole kada je prije tačno mjesec trinaestogodišnji Kosta Kecmanović ubio devet svojih drugara i čuvara škole.
Prenosimo ga u cijelosti:
– Prošlo je trideset dana.
I dalje smo u stanju. Ono mijenja svoj oblik, eskalira, bukti kao vatra pod jakim udarima vjetra i širi se mahnitom brzinom, uništavajući svaki dio ljudskosti u nama.
Nazivamo sebe ljudima jer nas krase jedinstvene osobine – inteligencija, ljubav, razumijevanje, empatija, vaspitanje, pristojnost – ljudskost. Imali smo je i velikodušno je pokazivali u svim stanjima.
Do sad.
Ne razumijemo se od prvog dana. Empatija se, ruku pod ruku sa inteligencijom, izgubila u srijedu, sedam dana kasnije. Ljubav je, leteći preko novinskih letaka, prešla onu tanku liniju i prebjegla na drugu stranu. Neprijateljsku. Za (ne)vaspitanje smo uvijek mogli da nađemo opravdanje u loše obavljenom roditeljskom poslu.
Uzdala sam se makar u pristojnost.
Onu posljednju kariku koja bi mogla da sačuva trunku naše ljudskosti.
Kakva greška! Moja.
Kakav poraz! Naš.
Postali smo zvijeri. Izgubili smo posljednju osobinu ljudskosti. Nismo više pristojni ni u pogledu. Oči su nam hladne, jezik željan da posječe svaku iole dobronamjernu misao, a postupci dobro osmišljeni i vođeni mržnjom da što jače povrijede.
Kao da nismo u istom stanju.
Olako se latimo plastičnih tastatura i sakrivajući svoje ime, osiljeni jer ne moramo pokazati ni lice, pokažemo iskonsku vulgarnost i nepristojnost. I, što je najgore, osjetimo zadovoljstvo.
Uspjeli smo da za nepunih trideset dana zgazimo mukotrpan milenijumski trud predaka koji su nam utrli put ka civilizaciji. Uspjeli smo da, gladni hedonizma, okrenemo glavu od tuđeg bola. Uspjeli smo da iskezimo zube na pomisao drugačijeg mišljenja. Uspjeli smo da pokažemo i najdražima, najmlađima kako se to radi.
I mislimo da smo uspjeli. Jesmo.
Uspeli smo da ne uspijemo.
Ostala je možda još samo nada da ćemo nakon četrdeset biblijskih dana, osjetiti stid. Užasan, razarajući stid zbog svega učinjenog i neučinjenog. Izgovorenog i prećutanog.
Tada možda, samo možda, dobijemo šansu da ponovo zakoračimo ka ljudskosti.
I ako mogu da predložim, a da me ne sačekaju gladne čeljusti iz vatre, mogli bismo da krenemo od osnovne pristojnosti – napisala je majka.