Dvanaestak kilometara od sela Ulog, na prostoru općine Kalinovik, u podnožju planine Crvanj, na nadmorskoj visini od nešto iznad 1.000 metara, smješteno je prirodno planinsko jezero, nazvano po obližnjem selu Uloško. Neobično duboko za svoju površinu, oduvijek je bilo mjesto nastanka priča, koje su nastojale otkriti tajnu njegovog nastanka i otkriti istinu koju skriva njegova zelenkasta površina.
Priča o neznanom muhadžiru
Ipak, najpoznatija je ona legenda koja govori o tome kako je nekada, u neka davna vremena, bježeći od vjetrova koji režu po goleti okolnih brežuljaka, svoj mir u dolini pronašlo selo od svega nekih četrdeset kuća.
Kada je jedne prilike u selo svratio neki muhadžir kome usmena predaja nije zapamtila ime, a koji je, po neobičnoj, ali vidljivo trošnoj nošnji sasvim sigurno bio stranac, niko mu nije dozvoljavao konak.
A sa svakim novim vratima koja su se pred njim otvarala, stranac je podizao glavu i promrzlim rukama koje je šibao hladan vjetar, molio za plamićak vatre, ne bi li ogrijao svoje tijelo, i koji gutljaj vode, ne bi li utalio žeđ. Od vrata do vrata, gubio je vjeru.
Na poslijetku, u najudaljenijem dijelu sela, u četrdesetoj kući, posljednjoj i najsiromašnijoj, ukazala se žena i ponudila mu konak.
Imala je još troje djece, sve jedno drugom do uha, a svako u izderanim čakširama i košulji. Tako je jedina osoba, koja je bila siromašnija od muhadžira, ponudila konak i spasila ga sigurne smrti na noćnoj zimi.
Pošto su se okupili oko sinije, stranac je primjetio kako se žena susteže iznijeti jelo pred njihovog slučajnog gosta, a kada čovjek ustade, kucnu rukom o malu limenu pećicu, upita, šta je unutra.
Žena je znala da je za večeru djeci, nemavši šta drugo da im napravi, smotala kravlju balegu u tepsiju, koju iz stida nije mogla iznijeti pred gosta.
A kada čovjek shvati o čemu se radi, sam ode i otvori peć. Iz nje je zamirisao bijeli hljeb. Opijao je dječije oči i pucao pod njegovim rukama, kojima je lomio jednake štruce.
Sutradan, pred zoru, stranac je naredio ženi da obuče djecu, i zajedno sa njim izađu na uzvisinu, iznad sela.
– Imaš li još šta svoga, osim djece svoje i kuće svoje? – upitao je stranac.
A kada mu je žena rekla da ima još samo dva grebena za vunu, koju je davno, još prošlog ljeta, dala svojoj komšinici, ali osim toga, ništa više, stranac klimnu glavom, i uze svoje domaćine za ruku.
Posljednje što je od njega čula, dok se penjala uz strme padine iznad sela bilo je:
– Dok se ne popnete na vrh ne okreći se za sobom, ni ti, ni djeca tvoja!
Sa prvim zrakama sunca što su izbijali kroz uljano nebo, na vrhu uzvisine, pogledali su na kuće. Nisu ih vidjeli!
Na mjestu gdje je do sinoć bilo selo, sada se osijavala, još nemirna, zelena površina jezera. A na površini, među valovima, od svega u selu, ostali su plutati samo grebenovi za vunu.
Na dnu jezera, po pričama starosjedilaca, postoji mnogo prirodnih izvorišta, kojima se voda u jezeru uvijek puni i obnavlja, a koji možda kriju tajnu i njegova nastanka.
Neki kažu da se i danas, na dnu jezera nalaze zidovi i naziru rogovi starih kuća koje su ostale, da ih prošlost proguta, kao da nikada nisu ni postojali. Ali ostala je priča koja savjetuje, koja poručuje i preporučuje dobro, a koja svoje redove ispisuje na površini Uloškog jezera.