Fotografkinja Thandiwe Muriu želi da se njezini modeli istovremeno stapaju i ističu.
Slike u njenoj seriji Camo – kratica za maskirnu – stvaraju optičku varku gdje osoba sa fotografije gotovo nestaje, a nemoguće ju je ignorirati.
Razigrani rad mladog Kenijca ima dojam sjajnog časopisa visoke mode, ali ima i dublje značenje.
“Volim modnu fotografiju, mogla bih to raditi cijeli dan, ali shvatila sam da to mora biti modna fotografija koja je odraz onoga što sam ja i mog porijekla“, kazala je za BBC.
“Tako je nastala serija Camo“.
Muriu kaže da je serija “pomalo lično razmišljanje o tome kako sam se osjećala da mogu nestati u pozadini svoje kulture.
“I moje iskustvo kao komercijalne ženske fotografkinje shvatilo je da vrlo brzo – zbog kulturnog konteksta – mogu biti otpuštena i nestati“.
Bila je samouka, školovana, prema njenim riječima, na “univerzitetu YouTube”, ali njezin je otac dao početni zamah.
Uzgajajući porodicu od četiri kćeri i bez sinova, želio je da prihvati patrijarhalne pretpostavke, kaže Muriu.
Naučio ih je praktičnim vještinama poput mijenjanja gume na automobilu, roštiljanja i, što je najvažnije, korištenja fotoaparata.
A što se tiče izbora karijere, ohrabrena je da slijedi svoju strast prema fotografiji. Za nju je to bio “savršeni spoj znanosti i umjetnosti”.
Nadahnuta slikama koje je vidjela u kolekciji sestrinog časopisa Vogue, Muriu se uputila u komercijalne fotografije kojima u Keniji dominiraju muškarci.
“Ja sam mala, izgledam vrlo mlado i često sam najveća stvar koju bih doživjela kad me ljudi otpuste. Nastavila bih snimati i ljudi bi razgovarali s mojim pomoćnikom koji je bio muškarac, pod pretpostavkom da je on fotograf, a ne ja. Morala sam naučiti biti hrabara i odvažana i reći:” Bok, ja sam glavna“.
Dok je razvijala svoj zanat, Muriu je pomagala grupa fotografa koji su otvarali zemlju u zemlji kao domaći talenti. Ohrabrio ju je jedan od njih, Osborne Macharia, da pronađe svoj vlastiti kreativni projekt daleko od komercijalnog rada.
“U početku sam se istraživala kao kreativka,” kaže ona. Ali čak i rani rad ima ono što ona naziva “zaštitnim znakom Thandiwe” – što znači da je “sve vrlo hrabro, gotovo na neobičan način”.
“Mislim da se kod ranijih slika sve odnosilo na slavljenje ovih prekrasnih tkanina i ove živopisne kulture u kojoj živim i vidim je svakodnevno“.
Vrlo je namjerno odabrala tamnoput model kako bi osporila, kako kaže, kulturu izbjeljivanja u Keniji, gdje neki vide svjetliju put ljepšom.
Prvi model koji je koristila također je imao procjep u zubima, što se u njenoj kulturi Kikuyu, kako kaže, “smatra simbolom ljepote”. I morala je imati prirodnu kosu.
Muriu je željela da desetogodišnja kenijska djevojčica vidi slike i bude u stanju reći: “To sam ja.”
Gledajući slike očito je da je njihova konstrukcija pedantan proces.
Sve započinje odabirom tkanine, koju Muriu opisuje kao jedan od najtežih, ali najugodnijih dijelova.
Provodeći sate u trgovinama tkanina u Nairobiju, ona prebire kroz gomile tkanine od poda do stropa uvezenih sa cijelog kontinenta.
Ona traži “nešto što je zaista glasno s gotovo psihodeličnim kvalitetom, kao da su tkanine žive i da se miču i zbunjuju oko“. Prepoznatljivo je afrički, ali ne nužno i tradicionalni dizajn.
“U novoj smo Africi, u novoj generaciji, gdje volimo svoje grafike, ali ih nećemo nositi na tradicionalni način“.
Još jedna ključna faza je kosa. Kako se projekt razvijao, Muriu je postajala sve intenzivnija u svom istraživanju afričke ljepote, piše BBC.
Istražuje istorijske i tradicionalne frizure. Tada im uz pomoć stilista daje “moderan, zabavan preokret, ali zasnivaju se na kosi koju su naši preci zapravo nosili”, kaže ona.
“Postalo je više od samog gledanja na ljepotu. Radilo se o tome da pitamo: ‘Koji su to simboli ljepote koje smo izgubili?’”
Ekti predstavljaju inovativan način na koji se mnoge svakodnevne stvari u Keniji prenamjenjuju u druge svrhe, kaže Muriu.
“Uvijek ću raditi više. Životni izazov bio bi pokušati sve to katalogizirati i postati prva moderna arhiva naše kose i naše tkanine. Zašto ne?“.